Pobjeda grupe Lelek s pjesmom „Andromeda“, na ovogodišnjoj „Dori“, natjecanju za pjesmu koja će predstavljati Hrvatsku na Eurosongu,“ otvorila je raspravu o identitetu, baštini i načinu na koji tradicija komunicira u suvremenom kontekstu. Vizualno i simbolički, oslonjena na motive tradicijskog sicanja, izvedba je pokazala da baština može biti snažan scenski i semantički resurs, a ne tek folklorni dekor.
PIŠE: Dr. sc. Vesna Haluga
Tradicijsko sicanje, tetoviranje motiva križa, ponajprije među Hrvaticama katolkinjama u Bosni i Hercegovini, u vrijeme nastanka imalo je jasno vjersko i identitetsko značenje te jedinstvenu zaštitnu funkciju. U razdoblju osmanske vlasti, ono je bilo trajni znak pripadnosti: križ na ruci, čelu ili prsima bio je javna i nedvosmislena poruka pripadnosti vjeri i zajednici. Najraširenije je bilo u središnjoj Bosni (Rama, Lašvanska dolina, okolica Travnika, Jajca), a u nekim se sredinama običaj zadržao do sredine 20. stoljeća.
Osnovni motiv hrvatske tradicijske tetovaže je križ. Jednostavan ili stiliziran, ponekad s grančicama (jelicama) i geometrijskim ornamentima (ograda). Njegova simbolika bila je višeslojna: vjera, zaštita, pripadnost. Za razliku od mnogih svjetskih tradicija tetoviranja, koje su estetske, plemenske ili inicijacijske, sicanje je bilo izrazito ženska i kršćanska praksa, snažno vezana uz kolektivni identitet. Nije bilo ukras, nego živo svjedočanstvo pripadnosti Katoličkoj crkvi i hrvatskom narodu.
Vertikala identiteta
U tom svjetlu, „Andromeda“ nije samo pop-pjesma s atraktivnim vizualom. Ona funkcionira kao suvremeni prijevod starog simbola. U vremenu u kojem tijelo, upravo kroz tetovaže, modni izričaj i scenski nastup, ponovno postaje medij osobne neverbalne poruke, Lelek je posegnuo za znamenom koji nosi duboku kulturnu memoriju, zbog čega njihova izvedba nadilazi estetski efekt i prelazi u područje kulturne komunikacije.
Istodobno, svaka reinterpretacija nosi odgovornost. Sicanje nije trend. Ono je povijesno iskustvo žena koje su identitet „upisivale“ u kožu kao trajni čin pripadnosti koji je omogućio opstojnost čitave jedne zajednice u vrlo teškim društveno-povijesnim okolnostima.
Ukoliko suvremena scena zadrži svijest o toj dimenziji, tada popularizacija postaje vrijednost koja će zasigurno pridonijeti jačanju vertikalnog identiteta (vjera, tradicija, domoljublje), a ako se svede na dekoraciju i ako se podlegne horizontalnim pritiscima (ideologije, trendovi, mediji), bit će svedena na puki ornament.
Zanimanje za sicanje
Rastuće zanimanje za sicanje posljednjih godina, kroz znanstvena istraživanja, publikacije, medijske rasprave i umjetničke interpretacije, pokazuje da društvo ponovno traži čvrste identitetske oslonce. U tom procesu ključna je sustavno dokumentiranje i znanstvena obrada fenomena hrvatske tradicijske tetovaže, kako bi se izbjegla pojednostavljenja i politizacije te osigurala vjerodostojna međunarodna valorizacija.
NAPRETKOV ZIDNI KALENDAR ZA 2025. GODINU: Kultura sjećanja zapisana na dvanaest listova
Pobjeda Leleka tako postaje više od glazbenog uspjeha. Ona prikazuje da tradicija nije relikt prošlosti, već živa kulturna memorija koja može progovoriti novim jezikom. U prošlosti, križ na ruci bio je tiha, ali jasna poruka pripadnosti jednom narodu i vjeri, a danas isti simbol, u novom medijskom okruženju, može postati glasna poruka kontinuiteta.
Sicanje danas nije svakodnevna praksa, ali jest snažan identitetski znamen, a kada takav znamen pronađe mjesto na velikoj pozornici, baština ponovno postaje vidljiva i relevantna.
Fenix-magazin/SIM/Dr. sc. Vesna Haluga
