Kad vas put jednom dovede na Rab, lako je moguće da ćete, u šetnji starogradskim trgom, tek letimično baciti pogled na skulpturu muškarca koja stoji ondje i izgleda neobično, reklo bi se čupavo.
Piše: Marijana Dokoza
Možda će vas na trenutak zaintrigirati njegov lik, možda ćete se zapitati koga ili što predstavlja. A možda ćete, jednostavno, proći dalje, bez pitanja. Ja nisam. Nešto u njegovu stavu, u načinu na koji se uzdiže iznad kamena, privuklo mi je pozornost. Učinio mi se, kako bi rekla jedna moja prijateljica “moćnim”. Zastala sam, fotografirala tu sklupturu, bez da sam tada znala išta o njoj.
Kasnije, sjedeći u kafiću jedne od kamenih rabskih ulica, započela sam razgovor s mještanima. Ne treba mnogo, tek pokoja riječ o otoku, i priča sama krene. Prije ili kasnije, netko će vam spomenuti pastiricu Dragu i Kalifornta. Doduše, ne kao sklupturu, već kao zanimljivu legednu. Zapravo ta legenda potječe iz spjeva Juraja Barkovića „Draga, rapska pastirica“.
Legenda govori o Barbatu, tadašnjem gospodaru tog dijela otoka, koji je bio poznat po svojoj snazi i utjecaju, no najveći ponos njegovog doma bila je njegova kći Draga. Mještani su je opisivali kao djevojku neobične ljepote i dostojanstva, koja je plijenila pažnju svakim korakom i koja je, prema predaji, od malena bila zavjetovana božici Dijani, zaštitnici čistoće i slobode.
Otvaranjem svojih pašnjaka pastirima, Barbat je nehotice stvorio pozornicu za početak jedne od najpoznatijih ljubavnih tragedija rapskog kraja. Među mladim čuvarima ovaca, bio je i Kalifront, sin Barbatovog prijatelja, poznat po svojoj snazi, mladenačkom zanosu i neobuzdanoj naravi. Prema predaji, Kalifront je bio očaran Draginom ljepotom, a njegova fascinacija vrlo brzo prerasla je u opsesiju. Unatoč njegovim brojnim pokušajima, Draga je ostajala dosljedna svom zavjetu i jasno mu davala do znanja da njezina sudbina nije dostupna zemaljskim željama. Kad više nije imala snage oduprijeti se upornosti Kalifronta, Draga odluči pobjeći. Krenula je u bijeg preko sv. Damjana pa dalje prema Fruzi, no Kalifront joj je bio za petama. Sustigao ju je pred ulazom u špilju Loparska Jamina. U trenutku očaja, kad više nije imala kamo, Draga podigne pogled prema nebu i zavapi božici Dijani. Nebo se utiša, a zemlja nakratko zadrhti, Dijana se pojavi i, u jednom bljesku božanske moći, Dragu pretvori u kamen, spašavajući je od progona zauvijek.
Bogovi, gnjevni zbog Kalifrontove drskosti i neobuzdane pohote, odlučiše ga kazniti zauvijek. Osudiše ga da sadi šumu i preživljava jedino na plodovima koje divljina sama pruži. Dani su prolazili, godine se nizale, a šuma je bujala, postajala sve gušća, mračnija i divlja.
Kalifrontovo tijelo mijenjalo se s njom: koža mu je obrastala mahovinom, lice prekrivale dlake, ruke mu se iskrivile poput grana. Polako je gubio tragove ljudskosti, pretvarajući se u biće šume, više nalik zvijeri nego čovjeku. Kad je konačno presušio izvor u špilji, nestao je i posljednji trag njegova starog bića. Kalifront je postao jedno sa šumom, vječno stopljen s njezinim korijenjem, lišćem i tišinom. I zbog toga je njegov kip koji danas sjedi na trgu ispod drveta onako čupav. Fontana nasuprot njega predstavlja pastiricu Dragu
E kad čujete ili doznate za ovu legendu, neizbježno će se vratiti toj sklupturi, ali tog puta, znat ćete što gledate, i gledat ćete je drugačije.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
