Dana 6. srpnja na portalu weltwoche.de objavljen je članak pod naslovom „Fašisti u EU“, u kojem se sugerira da je hrvatski pjevač Marko Perković – poznat kao „Thompson“ – pred stotinama tisuća obožavatelja u Zagrebu slavio fašističku diktaturu 1930-ih.
Piše: Filip Gašpar
Optužba je jednako paušalna koliko i argumentacija površna: ideološki motivirana karikatura, protkana neznanjem, činjeničnim pogreškama i moralnom nadmenošću – iznesena u tonu lažne uzbune, ali bez ikakve intelektualne dubine.
Ono što se 5. srpnja dogodilo na zagrebačkom Hipodromu bilo je jedno od najvećih glazbenih događanja u Europi. Oko pola milijuna ljudi okupilo se – iz cijele Hrvatske i dijaspore, mirno, međugeneracijski. Članak u Weltwocheu to prikazuje kao masovni marš glazbenog fašizma. Dokazi? Nijedan. Izvori? Nepostojeći. Umjesto toga: logika kolektivne sumnje temeljena na asocijacijama.
Tako se, primjerice, tvrdi da je Perković majicom slavio ustaški pokret – konkretno, brojem 03941158 otisnutim na prsima. U stvarnosti riječ je o zatvorskom broju Zvonka Bušića, hrvatskog nacionalista koji je 1976. u SAD-u oteo zrakoplov i postavio bombu. Prilikom deaktivacije bombe poginuo je američki policajac – Bušić je pravomoćno osuđen. To je neupitna činjenica.
No tvrdnja da je Bušić bio pripadnik fašističkog ustaškog režima jednostavno je netočna. Rođen je 1946. godine, dakle godinu dana nakon pada NDH. Njegova politička biografija vezana je za Hladni rat i antikomunistički otpor Titovu režimu, a ne za 1930-e i 1940-e. Onaj tko ne razlikuje te povijesne kontekste, ne prenosi povijest, nego je svjesno iskrivljuje.
Takve pogrešne poveznice provlače se kroz cijeli tekst. Imena „Perković“ i „Bušić“ višestruko su pogrešno napisana. Povik Za dom spremni prikazan je isključivo kao fašistički relikt, bez ikakvog povijesnog konteksta – iako je taj uzvik u Domovinskom ratu 1990-ih korišten u sasvim drugačijem značenju. To što se o toj frazi u Hrvatskoj vodi dugogodišnja rasprava – pravna, društvena i kulturna – u tekstu se ne spominje. Umjesto toga sugerira se kako je riječ o jednoznačno zabranjenom izrazu, čije izgovaranje automatski znači povratak u fašizam.
Posebno je problematična tvrdnja da je stotine tisuća posjetitelja koncerta zajednički uzvikivalo taj pozdrav. Za to ne postoji nikakav dokaz – ni videozapis, ni tonski zapis, ni službeni izvještaj organizatora. Da je netko među pola milijuna ljudi to izrekao, moguće je – no iz toga zaključivati kolektivnu ideološku pripadnost intelektualno je nepošteno i novinarski neodgovorno.
Također se prešućuje da se Thompson više puta javno, jasno i nedvosmisleno ogradio od fašističke ideologije. Njegove pjesme ne govore o 1940-ima, već o 1990-ima. Ne o kolaboraciji, već o Domovinskom ratu, gubitku i pravu na sjećanje. Njegova najpoznatija ratna pjesma, Bojna Čavoglave, nastala je 1991. – u kontekstu naroda koji se borio za opstanak. Činjenica da pjesma počinje poklikom Za dom spremni jest povijesno opterećena – ali nju koristiti kao „dokaz“ da Thompson veliča logore smrti, kako se implicira u tekstu, predstavlja krajnje neozbiljnu i zlonamjernu manipulaciju.
Još ozbiljnija propust jest potpuno ignoriranje duhovne dimenzije koncerta. Jer ono što se 5. srpnja dogodilo u Zagrebu nije bilo tek glazbeno, nego i duhovno okupljanje. Thompson je večer otvorio kršćanskim pozdravom. Kasnije je na pozornicu pozvao katoličkog svećenika, otpjevao je molitvenu pjesmu Maranatha, na ekranima se pojavila svijeća u spomen na Bleiburg. Iznad publike dronovi su iscrtavali križ i lik Bogorodice. Ono što bi u zapadnim kulturnim krugovima bilo proglašeno anakronim, ovdje je bilo izraz kolektivnog identiteta – ne militantno, već pobožno.
Činjenica da autor to prešućuje, svjedoči o selektivnom pristupu stvarnosti. Gdje se pojavi kršćanski simbol, on vidi političku prijetnju. Gdje se pojavi zastava, on vidi totalitarizam. Gdje stotine tisuća ljudi pjevaju i mole, on vidi latentnu opasnost.
Takvi obrasci percepcije više govore o pogledu izvana nego o samom događaju. Iznenađenje što u jednoj članici Europske unije nacionalni i vjerski simboli još uvijek nose pozitivnu konotaciju, provlači se kroz cijeli tekst – kao da članstvo u EU podrazumijeva kulturno prilagođavanje Bruxellesu, Zürichu ili Berlinu. No problem ne leži u Zagrebu, već u diskursu koji sve što ne dijeli postmoderno razumijevanje povijesti proglašava devijacijom.
U završnici teksta autor piše:
„Zabrinjava to što glazbeni fašizam kod mnogih Hrvata u zemlji i inozemstvu nailazi na tako otvoreno oduševljenje.“
Ali gdje je tu „glazbeni fašizam“? Niti se citira ijedan stih, niti se analizira bilo koji motiv, niti se spominje glazbeni stil. Umjesto argumenata dobivamo – etiketu. Ono što se u članku naziva fašizmom nije ideologija, nego emotivna i kulturna rezonanca s pjesmama koje govore o Bogu, obitelji i domovini. Ako je to fašizam, tada više ne raspravljamo o povijesti, nego o dopuštenom osjećaju.
Sličnu poruku nosi i osuda Thompsonovih koncerata u Švicarskoj – kao da je samo njihovo održavanje samo po sebi skandalozno. No zabrane nastupa su iznimka, a ne pravilo. Njihovo ukidanje nije prijetnja, nego povratak pravnoj državi – osim ako netko priželjkuje sustav u kojem se ne ocjenjuje zakonitost, nego svjetonazor.
Članak tako ne donosi analizu, nego manifest: EU – a s njom i Europa – smije prihvatiti samo one kulturne izraze koji su kompatibilni s dominantnim zapadnim narativom krivnje. Sve što od toga odstupa – odmah se proglašava ekstremizmom. To je opasna tendencija – ne samo za Hrvatsku, nego i za samu ideju Europe.
Jer ono što se 5. srpnja dogodilo u Zagrebu nije bio povratak u prošlost – nego odbijanje da se vlastita prošlost prepusti zaboravu. Onaj tko to automatski proglašava fašizmom, brka identitet s ideologijom – i potkopava upravo onu kulturnu raznolikost na kojoj je Europa povijesno počivala.
Upravo bi WELTWOCHE, koja je s pravom stekla reputaciju glasa protiv tabua, moraliziranja i medijskog konformizma, trebala znati bolje. Umjesto da mehanički upre prstom u navodni „glazbeni fašizam“, mogla je postaviti jednostavno pitanje: zašto se stotine tisuća ljudi – mladih i starih – prepoznaju u pjevaču koji ne odgovara zapadnim kulturnim obrascima?
Umjesto da razbije dominantni narativ, ovaj tekst ga samo reproducira: nacionalni simboli su sumnjivi, religiozni motivi su paravan, povijest rata je potencijalna prijetnja. Ton je buntovan, ali argumentacija nije. Tko inače s pravom kritizira moralnu jednostranost, ne bi trebao sam upadati u njezine obrasce – osobito kad je riječ o zemlji jugostočne Europe, čiji jezik, iskustvo i religijska praksa već po definiciji izmiču zapadnim univerzalističkim očekivanjima.
Thompson ne pripada obrascu javne moralne norme protiv koje se Weltwoche inače s pravom bori. Utoliko je iznenađujuće što je u ovom slučaju upravo taj obrazac usvojen – samo s grubljim tonom. Upravo zato zaslužio je – kao i ono što se dogodilo u Zagrebu – ozbiljniji, suvereniji pogled. Ne kao skandal. Nego kao znak.
Fenix-magazin/SČ/Filip Gašpar
