Zoran Milanović uživa očito velike simpatije ne samo kod onih stranaka koje još uvijek voze lijevom stranom, što je opasno po saobraćaj u demokratskom svijetu, nego i kod onih koje se kreću desnom stranom. Problem kod ovih drugih vozača nije smjer, nego njihovo uvjerenje kako vozeći s pedeset kilometara na sat, mogu stići prvi na cilj. Uostalom, ako se ozbiljnije analizira predizbornu kapanju i predsjedničke kandidate, postaje jasno da svi rade za Milanovića, i to svatko na svoj način.
Za Fenix-magazin piše: Dr. fra Luka Marković
Većina birača ljevice mu je ionako odana, što mu garantira ulazak u drugi krug. Gospođa Kekin se samo igra predsjedničkih izbora, svjesna da nema nikakve izglede postati predsjednicom Hrvatske. Za njezine birače je važno i to da njihov glas u prvom krugu ni na koji način ne ugrožava Milanovićev ulazak u drugi, u suprotnom ne bi glasali za nju.
Uostalom, za nju će ionako iz čiste stranačke pristojnosti, glasati manji dio ljevice. Njezini birači će u drugom krugu, budući da se radi o ljudima koji ne mogu zaboraviti prošlost i najvećeg „sina jugoslavenskih naroda“, sa sigurnošću dati glas Zoranu Milanoviću.
Dakle, na ljevici je sve jasno. Kod njih vlada još uvijek deviza: svi za jednog, jedan za sve. Ono što običnog promatrača zbunjuje, jest činjenica da i rodoljubna desnica, na svoj način, radi za Milanovića.
Da nije tako, ne bi HDZ isturio kao kandidata Dragana Primorca za kojeg dobra zna da u drugom krugu nema nikakvih izgleda protiv Milanovića, i to iz jednostavnog razlog jer mu birači kandidata s desnice neće dati glas. Što se krije iza toga? Ništa neuobičajeno. Ponavlja se tradicija HDZ-a s kandidatima koji su unaprijed osuđeni na propast.
Ponavlja se tradicija HDZ-a
Svojevremeno se pričalo o Miri Gavranu kao kandidatu HDZ-a. Autor ovih redaka je već za vrijeme ljetnih odmora čuo od jedne gospodinu Gavran bliske osobe da od toga nema ništa, jer ga vrh stranke ne želi. Zašto? Opravdano pitanje, pogotovo kad se može naslutiti da bi za njega u drugom krugu, ako bi prošao, glasali gotovo svi birači desnice.
Kako se oteti dojmu da Milanović ne uživa potporu HDZ-a, ili barem nekih krugova u toj stranci? Ili se ipak radi o nečem drugom? Možda je netko od ljudi iz vrha HDZ-a htio biti Milanoviću protukandidat pa se u zadnji trenutak predomislio?
A što je s drugim kandidatima u utrci za predsjednika ili predsjednicu Hrvatske? Teško se oteti dojmu da se radi o osobama s neizmjerno velikom nadom. Iako mnogima od njih ankete daju postotak prolaznosti u prvom krugu od 0,3 pa do 3,0 posto, oni još uvijek u medijima nastupaju samouvjereno, uvjeravajući sebe i slušatelje kako će ući u drugi krug i pobijediti Milanovića. Dobro je da imaju nade u životu, jer život bez nade je život bez svjetla.
Izborna pobjeda ne ovisi o subjektivnom stavu
Problem leži u tome što svojom fiktivnom nadom, bez ikakve realne podloge, oduzimaju Hrvatima nadu da će prestati ono međusobno prepucavanje predsjednika i premijera. Pa ipak nade mora biti. Bit će je ako se neki od kandidata opamete, probude iz sna i shvate da i nada mora imati realno uporište u životu.
Poznati psihoterapeut Viktor Frankl govori o tome da mnogi izazovi u životu, pa i one teški, ovise o našem stavu, o tome da shvatimo kako se kroz tamu nazire svjetlo. Istina, to se odnosi na subjektivni pogled u odnosu na osobne probleme.
Nažalost, izborna pobjeda ne ovisi o subjektivnom stavu, pogotovo ne tada kad takav stav postane iluzijom kako se s jedan do dva posto glasova može postati predsjednik ili predsjednica države. Što bi čovjek mogao preporučiti tim od samih sebe zavedenim kandidatima i kandidatkinjama?
Ono što su neki od njih već sugerirali. Istina, ta sugestija bi morala poprimiti malo drugačiji oblik. Umjesto sugestije da se prednost dadne kandidatu ili kandidatkinji na desnici koji skupe najviše potpisa za kandidaturu, realnije bi bilo predložiti da jedinim kandidatom ili jedinom kandidatkinjom ostane ona osoba kojoj ankete kontinuirano daju najviše glasova.
Rodoljubna desnica
Hoće li se to doista i dogoditi? Vjerojatno ne. Rodoljubna desnica koja nije sposobna osloboditi se sebeljublja i krive predodžbe o vlastitoj vrijednosti nije sposobna povući taj potez.
Radije će dopustiti da Milanović postane po drugi put predsjednik države nego netko od njih. Da jesu, okanili bi se ćorava posla, te podržali onu osobu koja ima priliku u drugom krugu pobijediti Milanovića. HDZ se zasigurno tom prijedlogu, sve da se svi drugi i dogovore, neće priključiti. A i zašto bi kad vjeruju da pored svadljivog predsjednika izgleda ljepše, kultiviranije i racionalnije? Možda je to dobro za HDZ, ali zasigurno ne i za Hrvatsku.
Fenix-magazin/SČ/Dr. fra Luka Marković
