Nikad se nisam libio reći da sam Hrvat, dolazio sam na poziv hrvatskih katoličkih misija u Njemačku i imao problema. Ali danas su to svi zaboravili – kaže Krunoslav Kićo Slabinac
Legenda hrvatske estrade, popularni slavonski glazbenik Krunoslav Kićo Slabinac, ove godine slavi 50. obljetnicu solo karijere i 60. godišnjicu početka glazbene karijere. Obljetnice će obilježiti velikim koncertima u Australiji, Americi i Kanadi. Volio bi doći u Njemačku ali, kaže, nitko ga ne želi zvati. Zašto? Je li zato što misle da je star, pa nitko ne želi stare pjevače.
Nisam se bojao nastupati u vrijeme Jugoslavije za Hrvate
– Stvorila se neka diskriminacija, estrada je pala na niske grane. Nekad sam bio najprodavaniji i najtraženiji pjevač i u ex Jugoslaviji i u Njemačkoj. U vrijeme Jugoslavije sam dolazio u Njemačku na poziv tamošnjih hrvatskih katoličkih misija, nastupao sam u vrijeme kad to nije bilo politički pogodno. Proglasili su me čak i „zabavljačem ustaške emigracije“. Dobiti takav epitet 1982./83. godine značilo je kraj karijere – govori Kićo Slabinac.
Nije doživio kraj karijere. Nisu ga, kaže, uspjeli ugasiti, održao se, ali su ga danas zaboravili oni zbog kojih je imao problema.
– Kad smo dobili Hrvatsku, mislio sam sad ću imati i više posla u Njemačkoj, ali nije bilo tako. Nitko me nikad više nije zvao u Njemačku, niti jedna katolička misija. Ne sjećam se kad sam zadnji put pjevao u Njemačkoj.
Ponos Slavonije, no sad ga Njemačka više ne želi
Ipak, mlade generacije Hrvata i danas pjevaju njegove pjesme, od „Plavuše“ do „Zbog jedne divne crne žene“. Najviše osjećaja među mladim Hrvatima u Njemačkoj, pogotovo Slavoncima, izaziva njegova pjesma „Inati se Slavonijo“. Nema slavonske fešte i zabave u Njemačkoj da se ne zapjevaju stihovi pjesme koja je postala neslužbena himna Slavonije, da mladi ljudi ne podignu ruke, a na licu im se vidi sav taj slavonski ponos i tuga jer su daleko od svoje zemlje. Zna to Kićo Slabinac i zato je i on ponosan. Ponosan je jer je stvorio pjesme koje se pjevaju i u tuđini i u domovini, makar ga organizatori ne žele na koncertima jer misle kako neće napuniti dvorane.
– Nisam ja za disko klubove, to svi znamo. Ali, nema te dvorane koju ja neću napuniti. I nije mi žao, jer me ne zovu zbog mene, zbog mog ega, … žao mi je jer ne mogu educirati mlade ljude o kvalitetnoj glazbi koju će voljeti i danas i za trideset godina – kaže Kićo.
Počeo glazbenu karijeru kao roker
Kićo je glazbenu karijeru počeo 1959. godine, kao mladi roker s gitarom. Počeo je svirati s prijateljem po plesnjacima u Osijeku. Godine 1961. osnovao je grupu koja se zvala „Tornado“, a 1992. godine osnovao je rock grupu „Dinamiti“ i ta je ostala najzapaženija i najbolja grupu.
– Pobjeđivali smo na svim gitarijadama. Bili smo jedan od najuspješnijih sastava, i tako sve do 1967. godine kad sam otišao na odsluženje vojnog roka. Prije toga smo svirali u jednom klubu u Münchenu, zvao se PN hip-hopuse, i tamo su svirali i Rolling Stonesi. Bili smo odlični, ali tad je stigao poziv za odsluženje vojnog roka i morao sam se vratiti natrag. Nakon odsluženja vojnog roka, odlučio sam krenuti u solističku karijeru – prisjeća se Slabinac.
Te, 1968. godine, počelo je emitiranje emisije „Subotom uvečer“, u kojoj je biran najpopularniji pjevač. Kićo Slabinac se prijavio pobijedivši s pjesmom „Plavuša“, koja ga je proslavila. Iduće, 1969. godine, nastupa na Splitskom festivalu i tu počinje njegova prava solistička karijera.
– Nema festivala na kojem nisam nastupao i barem jedanput pobijedio – kaže Slabinac.
Od tada pa do danas sklada, piše, pjeva – od starogradskih pjesma, tamburaških, pop glazbe pa do rock’n’rola. Pobjeđivao je i na međunarodnim festivalima, primjerice u Tel Avivu, 1977.godine.
Smeta mi jaz između mladih i starih pjevača
Kićo Slabinac kaže kako se sada glazbeni svijet promijenio. Više nije važno pjevati, već nešto posve drugo. Stvorio se jaz između mladih i starih pjevača. Zašto je to tako? Kaže, to je pitanje kulture jednog naroda.
– Borim se da se isprave greške i da se ta diskriminacija starih pjevača ispravi. Televizija i ostali mediji stvaraju svoje pjevače, ljudi ih se drže jer ih smatraju dobrima, ali kad vide, razočaraju se, ali onda je već kasno, jer je već jedna čitava generacija živa pokopana, a publika je ostala bez svojih pjevača, bez prava na uspomene, glumce, filmove… – govori Kićo Slabinac.
Slabinac se s još nekim glazbenicima sprema na nešto što su prije nekoliko godina napravili gledatelji njemačke kuće Sud Deutsche Rundfunk. Tužili su sudu za ljudska prava u Strasbourgu televiziju zbog diskriminacije svojih starih pjevača i, naravno, dobili su spor! Danas Njemačka ima TV kanal na kojem pušta glazbu i filmove iz 50-tih i 60-tih godina.
– Želim nešto takvo napraviti i kod nas, jer druge nam nema – govori Kićo Slabinac.
Više pročitajte u aktualnom tiskanom izdanju Fenix Magazina koji je u prodaji u Njemačkoj, Švicarskoj i Austriji…
Fenix-magazin/ Marijana Dokoza
