Hrvatski autor kojeg čitaju i u inozemstvu Kruno Šafranić ima novi roman. Riječ je drugom dijelu trilogije “Dejan Dobrinić i Čudnovati puteljak – Puteljkovi neprijatelji” čiji je prvi dio počeo pisati još sa sedamnaest godina.
Šafranić je otkrio kakvi su bili početci Puteljkove trilogije.
Kada sam počeo pisati prvi dio trilogije “Puteljkovi prijatelji”, nisam imao računalo ni internet. Bilo je to 2003. godine. Pisao sam u bilježnicu i brzo sam je popunio. Još uvijek imam tu bilježnicu, bili su to grozni počeci pisanja. Nešto kasnije, dobio sam na poklon stolno računalo. Bilo je slabašno, sa svega možda dvadeset gigabajta memorije. Ne možeš na njemu igrati ni igrice. Ja – presretan. Gdje ćeš bolje. Napokon imam stolno računalo. Ali ja, potpuni amater, sve što sam pisao u bilježnicu, prepisao sam na računalo, ali ne u Word. Tek kada sam sve to prepisao iz bilježnice, shvatim da sve krivo radim. Onda instaliram Word i sve iznova. Uh, koliko posla. Imao sam tada svega sedamnaest godina, potpuni amater u informatici. Tri puta radim jedno te isto. Kada se toga sjetim… To su bili prvi počeci moga rada na pisanju i poboljšavanju istog.
Prije nego je knjiga 2016. godine izišla iz tiska, roman sam pročitao 27 puta iznova, prepravljajući pritom greške. Vrlo sam samokritičan i znam da tekst može biti bolji nego što jest, ali neke stvari jednostavno ne uočim jer sam disleksičan. Nisam osoba koja će na sva zvona svugdje razglasiti kako je samokritična, želeći time postići ne znam kakav efekt. Jesam samokritičan, često nisam zadovoljan kako tekst izgleda, ali potiho na njemu radim, između četiri svoja zida i trudim se ispraviti greške. Znam da uvijek može 
bolje i mora biti bolje, ali to bolje ne može doći odmah danas, već postepenim radom i poboljšavanjem. Prije nego je roman izišao iz tiska, trinaest je godina čekao da ugleda svjetlost dana. Tijekom tog vremena čitao sam roman iznova i iznova, trudio se ispravljati pravopisne i gramatičke greške najbolje što sam mogao. Uživao sam u tome što sam radio i bio sam sretan. Tek kada sam dvadeset sedam puta iznova iščitao isti tekst, dvadeset sedam puta bio samokritičan prema njemu, shvatio sam da nemam više snage čitati ga i dvadeset osmi put. Svaki atom moje snage upio je tekst, ono najbolje iz mene u njemu je, ono najbolje iz mene što sam napisao tada, sa sedamnaest godina…
Zatim sam potražio urednika i lektore koji bi odradili svoj dio posla. Mogli su tekst učiniti boljim, ali željeli smo da tekst zadrži tu simpatičnost, to dječje pisanje, tu svoju autentičnost koja izvire iz mojih sedamnaest godina. Smatram da je trebalo hrabrosti za tako nešto jer malo se autora odlučuje objaviti nešto što su pisali dok su bili vrlo mladi i neiskusni. Zato me nije sram javno priznati da u mome romanu i dalje ima grešaka i neiskustva. Pisac sam amater. U osnovnoj sam školi mucao i imao problema pri govorenju. Nisam znao ni čitati. Književnost mi je pomogla u tim problemima i njih više gotovo da i nema. Književnost ima moć liječenja. Pisanje mi neće donijeti slavu, neće mi donijeti novac niti me to zanima. Književnost mi je donijela nešto drugo, nešto što je puno veće od slave i novca. Književnost mi je pomogla da naučim pisati, prestanem mucati, poboljšam govor i vokabular. Još uvijek nisam na razini na kojoj bih htio biti, moram još jako puno učiti i trudim se svaki dan.
Drugi dio trilogije stvarao sam u periodu od 18. do 22. godine. U njemu smo, također, zadržali autentični izraz i nismo poboljšavali tekst. Želim da se kroz trilogiju vidi napredak u mome pisanju te kako sazrijevam kao osoba, kako sazrijevam kroz trilogiju kao pisac. Je li druga knjiga bolja od prve? Svakako je zrelije napisana i možda ima manje grešaka nego prva knjiga. Upravo bi to trebala biti razlika, da svaka druga knjiga predstavlja pomak od prve. Nije grijeh pogriješiti, loše je pogriješiti i to ne priznati. Poanta je sljedeća: ako znate da ste dali sve od sebe u ono što radite i ako ste vi sretni time što radite, onda je to dobra stvar i učinili ste nešto dobro. Kasnije će to biti još bolje. Meni je književnost pomogla, prestao sam mucati, počeo sam više čitati, počeo sam se više družiti s ljudima koji vole isto što i ja. Ako je meni književnost pomogla izgraditi se u bolju osobu, pomoći će i vama. Ako imate napisano djelo koje ste stvarali kada ste bili mladi, ne biste ga se trebali stidjeti, baš naprotiv, trebali biste biti ponosni na njega jer samo vi znate što ste prošli tijekom razdoblja u kojem ste ga stvarali. Čar je svakog djela vrijeme u kojemu nastaje i način na koji je stvarano. Uživajte u onome što stvarate. Imate samo jedan život, nemojte ga potratiti strahujući što će drugi reći. Radite ono što volite i radite to iz srca.
O drugom dijelu trilogije varaždinski književnik i urednik Denis Peričić kaže:
U prvom dijelu trilogije Dejan Dobrinić i Čudnovati puteljak upoznali smo se s glavnim junacima, a mnogi su čitatelji zasigurno zavoljeli Puteljkovu družinu. Nekako smo već, iz čitateljskog gledateljskog iskustva, navikli da drugi nastavci nisu na razini prvih, ali to u slučaju trilogije Krune Šafranića nipošto nije slučaj: u Invaziji Puteljkovih neprijatelja autor ne samo da dodatno iznenađuje u osmišljavanju groza koje Dejanu i njegovoj družini prijete u Puteljkovu svijetu, nego je – baš kao što se to zbiva i njegovu glavnom liku – pokazao da i sâm, iako još uvijek mlad i na početku književnog puta, sazrijeva kao pisac: drugi je dio, naime, vještije ispisan, pripovjedački diskurs je kompaktniji, a stilska razina viša.
Nećemo Vam otkrivati na koje će sve izazove i iskušenja naići naši junaci, no jedno je sigurno: u drugom se dijelu uzbuđenja izmjenjuju munjevito, u gotovo frenetičnom ritmu. Unatoč tome, autor i u takvoj strukturi uspijeva kombinirati elemente koji nisu bili toliko naglašeni u prvom dijelu, a koji cijeloj trilogiji sad pridaju „doda(t)nu vrijednost“. Prije svega je riječ o prevlasti mračnijih tonova, vrlo ozbiljnih situacija: neki će likovi poginuti, neki teško stradati, neki nestati, a sudbina Dejanove obitelji bit će još više isprepletena s njegovom mogućnošću snalaženja u borbi s hordama zlog čarobnjaka Rjeina i njegovih saveznika, ali i s prevladavanjem vlastitih slabosti.
Kao još veću posebnost među novostima u ovom dijelu istaknuli bismo uvođenje raznih humornih, komičnih, pa čak i gotovo apsurdnih situacija, koje predstavljaju dobrodošao kontrapunkt krajnje dramatičnim zbivanjima kojima ovaj, središnji nastavak trilogije itekako obiluje.
Invazija Puteljkovih neprijatelja zapravo se doima kao apokaliptički mozaik u kojemu se Dejan i prijatelji moraju suočavati kako s Rjeinovim hordama zla, tako i s prijetvornošću ljudske naravi. No koja će im to čarolija pomoći da prebrode i najveće opasnosti? Odgovor je jasan: najveća od svih čarolija: ljubav, naravno…
Putovanje Puteljkom se nastavlja: sretan put!
Fenix-magazikn/MD
