U sudbinama iseljenika s naših otoka uvijek postoji ona neizbježna nit čežnje za povratkom, makar u priči, sjećanju ili tek u prahu zemlje. Priča o Ivanu Bonačiću Sargu, čovjeku koji je sudbinu vezao uz daleki Čile, danas je dobila svoj epilog – on se vratio kući.
Obitelj Bonačić, nekoć poznata kao Dobranić, nosila je ponos plemićkog roda, iako nikada nisu bili primljeni u bračko plemićko vijeće. Unatoč tome, u Milni su uživali ugled privilegirane obitelji. Jedan od njihovih najsposobnijih sinova, Ivan Bonačić Sargo, rođen 1862. godine, od malih je nogu pokazivao poduzetnički duh i hrabrost. U ranoj mladosti napustio je rodni otok i otisnuo se prema neizvjesnoj budućnosti – u Čile.
U toj dalekoj zemlji gdje su mnogi Hrvati, naročito Bračani, tražili bolji život, Sargo se u početku bavio trgovinom, ali je ubrzo prepoznao potencijal u proizvodnji salitre, tada ključnog izvoznog proizvoda. Njegova snalažljivost i poslovni instinkt omogućili su mu da osnuje Sociedad Comercial Sargo y Cia. zajedno s Lujom Morom, Josipom Lukinovićem i Ivanom Stjepovićem.
Njihov rad doveo je do izgradnje salitrera Sloga i Napried, da bi Sargo kasnije s Jakovom Sabioncellom osnovao salitrere Franjka i Brač. Njegov poduzetnički potez na dražbi saliternog zemljišta 1912. godine postao je legendaran – strpljivo je čekao i u posljednjim minutama nadmašio konkurente Engleze s neočekivano visokom ponudom, osiguravši time svoje mjesto među najvećim industrijalcima toga vremena.
Unatoč bogatstvu koje je stekao, Sargo je ostao povezan s rodnom Milnom. Svjestan da mu bolest neće omogućiti vlastitu obitelj, već je oko 1900. godine odlučio pola svog imetka ostaviti rodbini, a pola svom rodnom mjestu. Nakon smrti 1920. godine, njegovo bogatstvo je procijenjeno na 300 milijuna tadašnjih dinara. Međutim, složenost pravnih procedura i nesuglasice među nasljednicima dovele su do toga da je samo dio nasljedstva stigao u Milnu. Ipak, taj dio bio je dovoljan da se sagradi Polaca, svečana lođa s pjacetom i skalinadom, koja i danas stoji kao spomen na njegovu velikodušnost.
Iako je njegov životni put završio daleko od doma, sudbina je htjela da se nakon više od sto godina vrati na svoj otok. Počasni konzul Republike Hrvatske u Iquiqueu, Hrvoj Ostojić, ovih je dana boravio na Braču iz dva razloga. Prvi je bio potpisivanje bratimljenja između Supetra i Iquiquea, kojemu su nazočili Rodrigo Donoso veleposlanik Republike Čilea u Zagrebu i Branka Bezić Filipović koja je svih povezala i pomogla da se ova ideja realizira.
Drugi razlog Ostojićevog dolaska bio je, kako bi ispunio želju pokojnika i donio urnu sa Sargovim pepelom u Milnu. Urna sa svim ukrasima i pločicom koji se nalazili na kovčegu je donesena u Interpretacijski centar maritimne povijesti Milna, a preuzela ih je Margarita Šimat Banov u ime načelnika Frane Lozića. Tim činom krug se zatvorio – Ivan Bonačić Sargo ponovno je među svojima, na otoku koji ga nikada nije zaboravio.
Milna mu je podigla spomenik 2001. godine, a sada mu vraća i ono najvažnije – mir u rodnoj grudi. Njegova priča ostaje trajni podsjetnik na snagu, upornost i neizbrisivu povezanost s domovinom, bez obzira na to koliko daleko nas životni put odvede.
O salitrerama: Početkom 20. stoljeća, u čileanskom dijelu pustinje Atacama, započela je intenzivna eksploatacija salitre – dragocjenog minerala poznatog i kao “bijelo zlato”. Ova tvar, neophodna za proizvodnju gnojiva, baruta, stakla i emajla, vadila se duboko u unutrašnjosti, daleko od obale. Vlakovima je prevožena do mora, što je dovelo do osnutka luka poput Antofagaste, Iquiquea i Tocopille. I danas su te luke međusobno udaljene satima vožnje, a između njih prostire se pustinja – surova i pusta, gotovo nepregledna praznina.
U srcu te surove zemlje, među oblacima prašine i pod nemilosrdnim suncem, nicale su salitrere – rudarski kompleksi u kojima su radile tisuće ljudi. Vlasnici su, uz minimalna ulaganja u skromne stambene objekte, ne samo osigurali smještaj radnicima već i dodatni izvor profita. Kako bi se stvorila barem prividna struktura života, uz radničke nastambe gradile su se škole, crkve, prodavaonice, a svaka salitrera imala je i svoje kazalište. Oficina salitrera, kako su ih nazivali u Čileu, bila je poput malog grada – no grad u kojem je sve pripadalo jednom čovjeku.
Vlasnici su čak tiskali vlastiti novac – žetone poznate kao fichas, kojima su plaćali radnike. Ti su žetoni vrijedili isključivo unutar salitrere, gdje su radnici njima podmirivali troškove stanovanja, hrane, odjeće i ostalih potrepština, uvijek iznova vraćajući zarađeno istom poslodavcu. Bio je to zatvoreni sustav koji je radnike činio gotovo potpuno ovisnima.
Između 1895. i 1899. godine u Čileu je postojalo 48 salitrera u kojima je radilo 18 685 radnika. Do razdoblja između 1910. i 1914. njihov se broj popeo na 118, s čak 46 470 zaposlenih. No, iza tih brojki kriju se neispričane priče znoja, truda i sudbina ljudi koji su proveli život u sjeni bijelog zlata. Posljednje su salitrere zatvorene pedesetih godina 20. stoljeća, a nekolicina preostalih stanovnika otišla je noseći sa sobom tek ono što je moglo stati u njihove kofere—sjećanja, nade i težinu jednog zauvijek izgubljenog doma. Avetinjski ostaci salitrera i groblja zahrđalih križeva danas su jedini podsjetnik nekadašnjeg života u pustinji.
Fenix-magazin/MMD/Branka Bezić
