Post u smislu odricanja od onoga što godi osjetilnom je starije od kršćanstva. Poznaje ga staro židovstvo, ali i neke druge religije.
Za Fenix-magazin piše: Dr. fra Luka Marković
Odricanje u svrhu dobivanja Božje naklonosti, čega ima i u židovskom i ranom kršćanskom shvaćanju, je pojam koji se može vezati uz gotovo sve religije, pa i one najprimitivnije u kojima bogovi nisu bili prijatelji ljudi nego moćnici čiju je naklonost odricanjem i žrtvom trebalo pridobiti.
Odnos prema drugim ljudima
Istina, u kršćanstvu se pod odricanjem podrazumijeva i promjena iznutra, postajanje boljim čovjekom, onim koji se preko svojih dobrih dijela približava Bogu i ljudima, realizira u životu ono na što poziva Isus u Evanđelju.
Istina i prije kršćanstva upozoravaju i neke starije religije čovjeka da se njegova blizina ili udaljenost od Bogu krije u njegovom odnosu prema drugim ljudima, i to preko zlih i dobrih djela.
U zbirci tekstova starih Egipćana pod naslovom „Knjiga mudrih“ progovara duša pokojnika pred bogom Ozirisom o svojem životu, te veli: „Nisam učinila ljudima nepravdu. Nisam ništa zlo prešutjela i nisam prisluškivala. Nisam lagala i nisam slugu odala nepravednom. Nikog nisam nagnala na plač i nisam sklapala prevarantske poslove. Nisam krala niti učinila preljuba. Nisam uzela mlijeko ispred usta dojenčeta. Nisam učinila ništa što bi bog prezreo, nego ono čime se ljudi hvale i bogove čini zadovoljnim.“
Divna misao koja bi mogla u ovom korizmenom vremenu biti poticaj svim moćnicima svijeta, od politike i ekonomije do religije, da preispitaju svoj odnos prema slabijima od sebe.
Moćnici i političari
Kad bi svi moćnici ovoga svijeta bili sposobni reći što govori duša umrlog Egipćanina pred bogom Ozirisom, ili ono na što poziva Novi Zavjet ne bi bilo ratova, izrabljivanja, tolike razlike između bogatih i siromašnih, mržnje i podvala, niti bismo danas čitali u medijima o grozotama koje se događaju u Ukrajini i Gazi.
Ne bi bilo vojnih i vjerskih diktatura, niti one dvolične zapadne politike koja, nažalost, često jedno govori a drugo radi. Ponekad se stječe dojam kako se zapadnom svijetu iz diktatorske i agresorske Rusije u lice smije njegova vlastita sjena.
Naime, Rusi, koji stoje još uvijek pod utjecajem komunističkog mentaliteta, čine bez srama ono što zapadna politika radi ponekad u rukavicama. Dobro bi bilo u tom kontekstu preispitati sve strahote ratova i ekonomskih izrabljivanja koji se događaju zadnjih desetljeća u svijetu.
Možda bi „kršćanski zapadni političar“ osjetio potrebu za kajanjem i promjenom života? Oni istočni, poput Putina, koji se još uvijek nisu oslobodili sovjetske ideologije, ne znaju ni onako što je stid i kajanje. Istina, poruka korizme se odnosi i na običnoga čovjeka, vjernika i nevjernika, koji mora iskreno u svojoj nutrini potražiti odgovor na pitanje: Da li bi bio sličan moćnicima svijeta da ima vlast?
Odricanje
Utoliko korizmu ne smijemo promatrati samo kao vremenski ograničeno odricanje od destruktivnih sklonosti, kojima se nakon korizme ponovno olako predajemo. Sva odricanja od onoga što godi osjetilnom ne koriste ništa, bilo da se radi o hrani, alkoholu, cigaretama ili provodu bilo koje vrste, jer Bog nije potkupljiv, ukoliko čovjek ne doživi promjenu u srcu. Tek u istinskom sučeljavanju sa samim sobom, moguće je napraviti onaj pravi iskorak u životu, iskorak koji približava čovjeka drugim ljudima, a time i samom Bogu. Prvi kršćanski mistici, pa i oni kasniji, uspjeli su promijeniti svoj odnos prema životu tek kad su se suočili sami sa sobom.
Onaj tko se želi istinski promjenu u životu, mora se suočiti s onim u sebi što opterećuje druge. Tek kad uspije poput duše onoga pokojnog Egipćanina reći sam sebi iskreno da nije učinio ništa od onoga što drugima ogorčava život, napravio je iskorak prema Bogu, onom Isusovom milosrdnom Bogu, koji ne traži prinošenje žrtava, nego obraćenje na pravi put.
Iako su stoici nekoliko stoljeća prije pojave Krista govorili o tome da su osjećaj za umjerenost i pravednost preduvjet dobra života, nitko nije tako jasno upozorio čovjeka kao Isus da je umjeren i odmjeren odnos prema bogatstvu i vlasti preduvjet za iskreni susret s Bogom.
Post, ili bilo koje osjetilno odricanje ne koristi puno ako čovjek poslije korizme nastavi po starom unoseći nemir među ljude. Naime, Bog o kojem govori Isus, za razliku od većine poganskih božanstava, ne nalazi nikakvu zadovoljštinu u ljudskom patnji, nego u njegovu dobru i plemenitu srcu.
Utoliko imaju pravo svi mistici, a njih ima i u drugim religijama i filozofskim pravcima, koji kažu da je istinsko obraćenje moguće samo tada kad čovjek progleda iznutra, kad uspije uočiti razliku između dobra i zla.
Fenix-magazin/MMD/Dr. fra Luka Marković
