– Djeca danas odrastaju u potpuno drukčijem svijetu nego prije samo dvadesetak godina – svijetu ekrana, brze komunikacije i često površnih odnosa. I dok tehnologija može biti korisna, djeci zapravo najviše treba živi dodir, razgovor, igra, kazalište, pravi svijet, kaže Koraljka Bakota, s kojom smo razgovarali o roditeljstvu, utjecaju digitalnog okruženja i ulozi umjetnosti u dječjem razvoju.
Razgovarala: Marijana Dokoza
Koraljka Bakota rođena je u Zagrebu. Diplomirala je arheologiju i povijest na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je obranila magistarski rad pod naslovom „Odnos državno-partijske vlasti prema političkim protivnicima 1945.–1948. (Analiza informativnih glasila)”.
Radila je kao verbotonalni učitelj povijesti u školskom odjelu Poliklinike SUVAG, zatim kao voditeljica Osnovne škole Poliklinike SUVAG (2006.–2009.), a od 2009. do 2024. kao voditeljica Odjela odgoja i obrazovanja djece oštećena sluha i/ili govora uz primjenu verbotonalne metode.
Sudjelovala je na brojnim stručnim i znanstvenim skupovima, objavila niz radova, uređivala i suautorirala knjige i vježbenice, a u slobodno vrijeme piše i radio-drame za djecu.
Kroz svoj posao i karijeru posvetili ste se obrazovanju i odgoju. U čemu roditelji prema Vašem mišljenju najviše griješe?
Biti roditelj nije lako, ne postoji škola za roditelje nego zajedno od djetetovog rođenja roditelji grade međusobni odnos. Ne bih rekla da roditelji griješe prije bih rekla da postoje različiti stilovi odgoja koji ovise o brojnim faktorima od toga kako su roditelji odgajani do socijalnih, kulturoloških, materijalnih uvjeta u kojima obitelji žive. Možemo istaknuti da su se unazad pedesetak godina značajno promijenili odgojni stilovi. U prošlosti su bile jasno i čvrsto postavljene odgojne granice, odrasli su bili autoritet, djeca su trebala slušati roditelje i učitelje, fizičko kažnjavanje djece bilo je društveno prihvatljivo. Danas je to potpuno neprihvatljivo. Važno nam je poštivati dječja prava, uvažavati njihove potrebe, njihovo mišljenje. Iako nam se može činiti da su djeca danas u puno boljoj poziciji, ipak stvarnost je drugačija. Današnja obiteljska dinamika dovodi katkad djecu u nezavidan položaj i čini nam se da je djeci s jasno zadanim granicama i pravilima, igrama u parku, na ulici, život bio jednostavniji. Danas, se s jedne strane susrećemo s roditeljima koji previše štite djecu i ne dopuštaju im da se osamostale. Imaju potrebu kontrolirati i one sfere djetetovog života u kojima bi djeca s obzirom na svoju kronološku dob trebala biti samostalna. S druge strane, veliki broj roditelja radi po cijele dane, nema više višegeneracijskih obitelji pod istim krovom, baka i djedova koji bi bili oslonac djeci kada im nema roditelja. Tim roditeljima možda promaknu oni trenutci u djetetovom životu kada im je potrebna stvarna zaštita ili podrška. Neki roditelji ne shvaćaju da su društvene mreže i igrice realan, paralelni svijet u kojemu djeca danas žive i da su tu izloženiji nego igdje drugdje. Možda je današnjim roditeljima najveći izazov pronaći balans u tome da dopuste svojoj djeci da se što prije osamostale i preuzmu odgovornost a da ih pri tome čuvaju i štite od stvarnih opasnosti.
Kako utječe na djecu to što se više druže s ekranima nego međusobno, a tražilice postaju glavni izvor znanja?
Ekrani su naša svakodnevica. Tu povratka nema, sve bitno nam se nalazi na mobitelima i teško je za očekivati da će se ljudi odreći blagodati, brzine i jednostavnosti koju nam je donio Internet i u zadnje vrijeme umjetna inteligencija. Ali kako svaka medalja ima dvije strane, tako je i ovaj napredak donio puno ozbiljnih problema s kojim se sve više susrećemo i koje malo, pomalo osvještavamo. Što se više družimo on-line, to nam je teže družiti se off-line. Socijalni kontakti, emocije koje proživljavamo družeći se međusobno su u razvoju djece nezamjenjivi. Neposredna komunikacija uči djecu puno više od onoga što vidimo na površini. Osim govorno-jezične komunikacije, razvija se i ona neverbalna, djeca uče o svojim i tuđim emocijama, razvijaju empatiju. Previše posredne komunikacije putem ekrana i premalo neposredne komunikacije dovodi djecu izloženosti socijalnoj deprivaciji koja može negativno utjecati na njih i ostaviti dugoročne posljedice.
Zašto je važno voditi djecu u kazalište i što im ono pruža osim zabave i radosti?
Kazalište je mjesto gdje djeca mogu vidjeti žive glumce koji se susreću s raznim zapletima i raspletima, dramatičnim, komičnim ili tužnim pričama. Živi glumci te emocije proživljavaju na sceni. Svaka predstava je neponovljiva i iako se radi o istom djelu, zbog odvijanja radnje ovdje i sada, ispred nas, svaki puta će ostaviti malo drugačiji je gledatelji doživjeti drugačije. Kazalište nam je sada važnije nego ikada jer se djeca u njemu susreću sa socijalno kompleksnim i slojevitim strukturama, odnosima među likovima, načinima kako pojedini likovi rješavaju ili ne rješavaju svoje osobne ili društvene konfliktne situacije.
Upravo je to ono što na društvenim mrežama, u izmišljenom prelijepom ili pak preokrutnom svijetu neće pronaći.
Iskazuju li djeca danas više agresivno ponašanje nego prije desetak, dvadeset godina?
Ne znam iskazuju li djeca danas više agresivno ponašanje više nego prije. Agresije i nasilja ima otkad je svijeta i vijeka ali danas mediji više pišu o vršnjačkom nasilju što je dobro – na nasilje se treba odmah i jasno odgovoriti i poslati poruku da je to društveno neprihvatljivo ponašanje. Ono što je danas vidljivo kod neke djece i jako zabrinjavajuće je nedostatak empatije. Strašno je kada djeca kao promatrači snimaju čin nasilja i kada takve snimke dijele među sobom ne imajući na pameti da dijete nad kojim se vrši nasilje proživljava bol i patnju. S jedne strane na školama nam se nalaze ploče s natpisom da je to mjesto nulte tolerancije na nasilje dok nam se istovremeno događa da maloljetna djeca u čoporu napadaju slabije od sebe, djecu ili čak starije osobe – i sve snimaju. Ne zabrinjava samo nasilje i nedostatak empatije nego i moralna dimenzija takvog čina. Napadanje slabijih od sebe je čin kukavičluka i kao takav bi kod počinitelja trebao izazvati sram a događa se upravo suprotno, nasilnicu dobivaju na vidljivosti, skupljaju lajkove. Vidimo da nam je unazad desetak godina u odgoju nešto bitno promaklo, to ne mislim samo na roditelje nego i na društvo u cjelini.
Zašto se može reći da kazalište ima pedagošku i didaktičku ulogu?
Kazališna umjetnost, ali ne samo kazališna nego svaka umjetnost je svojevrstan jezik koji moramo naučiti razumjeti i osjetiti. Djeca se što ranije trebaju susresti sa svim umjetničkim izričajima, naravno uvažavajući njihovu kronološku dob. Kada nauče taj jezik to će im otvoriti jednu potpuno novu dimenziju svijeta, naučit će puno o sebi ali i o društvu u kojemu žive. Kazalište, (pod time mislim i na lutkarstvo, balet, operu i dramu) ako je namijenjeno djeci, nosi odgojnu poruku i pouku. Osim odgojne dimenzije, kazalište ima i umjetničku, edukativnu, etičku i estetsku dimenziju. Ta slojevitost širi dječje horizonte ali i produbljuje njihove spoznaje o sebi i kao takva utječe na emocionalni razvoj djeteta koji je pak usko povezan sa socijalnim i komunikacijskim vještinama koje dijete razvija tijekom svog odrastanja.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
