Kolumnist Zvonimir Despot

KOMENTAR Zvonimir Despot: Mi i danas još ispaštamo za jugoslavenske promašaje

Predsjedničin intervju za austrijske novine zahuktao je raspravu o životu u Jugoslaviji koja traje otkako se bivša država raspala.

I opet se puno lupeta, s ove ili one strane, kao da svih ovih godina nakon raspada bivše države nisu izašle i relevantne knjige koje su na svjetlo dana izbacile mnoge činjenice, pa ne bi trebalo biti toliko više lupetanja.

U Beogradu je već godinama u Arhivu Jugoslavije za istraživanje otvoren Titov arhiv, kao i arhivi Predsjedništva SFRJ i CK SKJ.

U ta tri arhiva ima toliko puno dokumenata tadašnjih saveznih organa, pa i republičkih, da ih samo treba iščitavati i bilježiti. Dakako, tada je najviše toga bila državna tajna, strogo povjerljivo, pazilo se što se i kako pušta u javnost… Ali danas više ništa od toga nije pod embargom. Samo treba sjesti i kopati i istraživati.

Danas, 2018. godine, stvarati neku idiličnu sliku o Jugoslaviji totalno je izvan svake pameti. Istina, ljudi su danas razočarani svime i svačime, ne snalaze se u novom sustavu, i uglavnom se u bijegu od stvarnosti u sjećanjima vraćaju u one stare dane, kad je kao bilo bolje. Dakako, u tome što je bilo bolje pamte se samo ljepši trenuci, oni su ostali u sjećanju, a ono loše je brzo izbrisano iz memorije. To je tako u ljudskoj naravi, čista psihologija.

U Jugoslaviji nije bilo bolje

Iako sam već više puta na ovom mjestu donosio suhoparne podatke prvenstveno o stanju jugoslavenskog gospodarstva, nad kojima su se mnogi znali čuditi, pa i pitati odakle su, opet ću iznijeti još neke, a svi se oni mogu pronaći u spomenutim beogradskim arhivima. Ovdje ću navesti samo jedan mali dio koji je zabilježen u raspravama i dokumentima CK SKJ pred Titovu smrt, pa da vidite kako je to nekad bilo bolje. Tako pred Titovu smrt, umjesto najavljenog okrupnjivanja, privreda je još više razdrobljena na oko 60.000 tzv. osnovnih organizacija udruženog rada, a umjesto međusobnog prožimanja i povezivanja na cjelokupnom jugoslavenskom prostoru, firme su se iz godine u godinu sve više zatvarale u granice republika i pokrajina. Samo 1,5 posto osnovnih organizacija udruženog rada imalo je sjedište u drugoj republici ili pokrajini.

Dohodak „asocijacija proizvođača“, koje je novi Ustav iz 1974. promovirao kao svoj ideal, u ukupnom prihodu jugoslavenske privrede iznosio je 0,23 posto. Opća i zajednička potrošnja godinama je dvostruko više rasla od rasta društvenog proizvoda. Od 1974. do 1976. prepolovljena je akumulacija jugoslavenske privrede. Petina ukupno zaposlenih 1977. radila je u poduzećima koja posluju sa gubicima, a zaposleni u firmama koje su poslovale sa gubicima imali su za 14 posto veće plaće od onih koje su ostvarivale akumulaciju. Cjelokupni izvoz jugoslavenske privrede pred kraj Titove vladavine nije mogao pokriti ni uvoz dvije trećine repromaterijala za njezinu tekuću reprodukciju.

Jugoslavenska privreda je bila nekonkurentna

Od 1970. do 1980. robna razmjena između jugoslavenskih republika je prepolovljena. Jugoslavenska privreda je bila toliko nekonkurentna da je država iz godine u godinu davala sve veće stimulacije za izvoz, koje su za neke proizvode iznosili 70, za neke 100, a za neke čak i 200 posto na prodajnu cijenu! Zbog toga je jugoslavenski ministar financija Petar Kostić, u prosincu 1979., u posljednjim danima Titovog upravljanja Jugoslavijom, na zatvorenom sastanku najvišeg državnog i partijskog rukovodstva u zemlji govorio: „To praktično znači da rasprodajemo supstancu.“

Od 108 najreprezentativnijih proizvoda koje je zemlja izvozila cijene 78 proizvoda bile su veće na domaćem nego na svjetskom tržištu, a kod više od polovice proizvoda disproporcija je iznosila više od 50 posto. Rast produktivnosti rada je prepolovljen, a učešće Jugoslavije u svjetskoj trgovini palo je za trećinu – sa 0,65 sniženo je na 0,45 posto. U posljednjem desetljeću Titove karijere proizvođačke cijene u Jugoslaviji rasle su za 69 posto više nego u zemljama Zapadne Europe, cijene na veliko za 97, a maloprodajne cijene za 111 posto. Od donošenja Ustava 1974., do 1979., Jugoslavija je dostigla istu razinu ekonomske povezanosti i ovisnosti od SSSR-a i njegovih satelita koji je postojao i prije Titovog razlaza sa Staljinom 1948. godine! Naravno, s Titovom smrću sve je postajalo još samo gore!

To su podaci. I tako je bilo! Na žalost, ne samo da mi i danas još ispaštamo jugoslavenske promašaje. Nismo ništa ni puno naučili. Uljanik je još jedan u nizu dokaza kako je socijalizam i dalje dominantna politika u odnosu na gospodarstvo. Zato i dalje propadamo!

Fenix-magazin/Zvonimir Despot

Pogledajte drugo

TRGOVINE U NJEMAČKOJ SE SUOČAVAJU S VELIKIM PROBLEMOM: Popularno gazirano piće će poskupjeti ili ga neće biti na policama trgovina

Iako zvuči prilično nemoguće, trgovine poznatih prehrambenih lanaca u Njemačkoj uskoro bi mogle ostati bez …