Kakvu potrebu imaju neki portali stalno tragati za grafitima s ustaškim znakovljem i iza svakog ćoška u Hrvatskoj vidjeti buđenje ustaštva, posebno oni na kojima pišu novinari koji su nekad radili u Jutarnjem listu dok su im vlasnici također bivši dioničari tih novina.
U zadnje vrijeme dva takva dosta čitana portala stalno bdiju nad svakim incidentom koji bi se mogao, stvarno ili manipulacijom činjenicama, pretvoriti u tvrdnju da je fašizam prisutan u hrvatskom društvu. Na jednom od njih redovnu kolumnu počeo je pisati povjesničar Hrvoje Klasić, čovjek koji predaje više kolegija studentima na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Onaj drugi portal redovno prenosi tu kolumnu koju piše kontroverzni povjesničar.
Tema zadnje dvije Klasićeve kolumne su Franjo Tuđman i Josip Broz Tito. U jednoj Klasić klasičnom metodom manipulacije, postavljajući pitanja bez odgovora ili navodeći laži kao istinu podmeće tvrdnju kako mi u stvari i ne znamo tko je bio Franjo Tuđman. On nam sugerira političku neinformiranost, možda čak i nepismenost te idolopoklonstvo prema čovjeku o kojem malo znamo. U drugoj, još jače manipulirajući, Klasić priča priče o slavnim svjetskim državnicima podmećući tezu kako su oni radili isto što i Tito, ali njih nitko zbog toga nije osudio niti proglasio diktatorima kao što bismo mi htjeli Tita.
Klasićeve laži
Dakle u prvoj kolumni Klasić širi općepoznatu laž da je Tuđman bio predsjednik nogometnog kluba Partizan. Kao povjesničar morao bi znati da to nije istina jer to je lako provjeriti. Nadalje, on postavlja pitanje zašto Tuđman nije bio predratni član HSS-a nego se bio u komunističkoj partiji. Time nam uvaljuje kukavičje jaje, želeći navući komentare u kojima bi se netko ograđivao od Tuđmana zbog njegove prošlosti. Klasić zaboravlja da je na svečanoj proslavi pedesete obljetnice pobjede nad fašizmom 1995. u Parizu predsjednik Republike Hrvatske bio za svečanim stolom jedini državnik koji je bio aktivni sudionik antifašističkog pokreta.
Doduše, bio je tada za tim stolom još jedan čovjek koji je po nečemu bio jedini. Britanski obavještajac Paddy Ashdown, protestant i britanski vojnik koji je obavještajnu karijeru započeo pedesetih godina prošlog stoljeća u Indoneziji, a potvrdio je u Irskoj kao sudionik „Krvave nedjelje“ po niti jednom protokolu nije trebao biti za svečanim stolom. Imao je mjesto točno do Tuđmana.
Razgovarali su o podjeli Europe onako kako je bila prikazana u tek objavljenom atlasu u izdanju NATO saveza. Skicirali su tu kartu koju su mediji kasnije predstavljali kao Tuđmanovu podjelu BiH. Klasiću bi kao docentu na katedri za Povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu te činjenice morale biti dostupne i poznate. On ih ne spominje nego sugerira međunarodnu izolaciju Hrvatske devedestih godina zbog Tuđmanove politike prema BiH. Posebno je kukavički kad Klasić postavlja pitanje zašto se Tuđman nije odrekao vojne karijere i Titove politike kad je saznao što se događalo nakon 1945. godine. Klasić jako dobro zna da se za tako nešto bez problema tada gubila glava i da je Tuđman nešto kasnije bio jedan od prvih koji je progovorio o devijacijama jugoslavenskog komunističkog sustava i zbog toga odležao na robiji.
Podmetanja srbijanskog političkog vrha
U svojoj drugoj kolumni Klasić govori o Churchillu kakav je stvarno bio. Rasist koji se u društvu hvalio da je i sam ubijao crnce u Africi, koji nije htio Indiji poslati humanitarnu pomoć u vrijeme gladi optužujući ih da se razmnožavaju kao zečevi, o slanju ljudi u britanskim kolonijama u koncentracijske logore…
Nakon toga kontroverzni povjesničar, prema nekim navodima nećak komunističkog moćnika Mike Špiljka spominje Trumana i Busha i njihovu nesklonost poštovanju ljudskih prava pa se pita zašto njih nitko ne optužuje da su diktatori kao što optužuju Tita. Tu već dolazimo do točke kad se moramo zamisliti nad mentalnim zdravljem profesora Klasića.
Tu više nije samo riječ o njegovoj uobičajenoj sklonosti prema manipuliranju, nego je zaista riječ o potpunoj odsutnosti svake empatije prema svemu što je hrvatsko. On zločine prema Hrvatima koje je počinio Tito i odnos hrvatskog naroda prema tome uspoređuje sa zločinima koje su drugi državnici činili u drugim državama i nad drugim narodima i pita se zašto ih građani njihovih država nisu zbog toga proglasili zločincima. Pitanje bi možda čak i imalo smisla kad ne bi bilo riječi o dvije države čiji građani imperijalističku politiku svojih vladara, a posebno kad je riječ o Englezima, smatraju nekom vrstom Božanskog predodređenja.
Klasićeve kolumne s ovakvim temama na dva čitana portala u Hrvatskoj pojavljuju se u isto vrijeme kad ti portali uporno tragaju za svakim znakom fašizacije hrvatskog društva ne prežući čak ni od podmetanja. Događa se to u tjednima kad je srbijanski politički vrh iste teze pokušavao podmetnuti hrvatskom političkom vrhu. Taj diplomatski obračun završio je tako što je Hrvatska srbijanskog ministra obrane Vulina proglasila nepoželjnom osobom, a Srbija je jednako odgovorila prema hrvatskom ministru obrane Krstičeviću.
Točku na „i“stavile su SAD dva dana nakon srbijanske odluke objavivši kako je hrvatski ministar obrane Krstičević primljen u američku ratnu kuću slavnih. Nakon toga beogradska propagandna mašinerija nije više imala što javno reći pa su u propagandni rat poslali svoje spavače u Hrvatskoj. Umjesto da se Hrvatsku izravno iz Beograda optužuje za fašizaciju društva, što je politika srbijanskog političkog vrha još od 1990., sad se to radi iz Zagreba. Jedina razlika je u tome što još uvijek nema bombi ispred vrata Židovske općine, kod Mojsijeva spomenika na Mirogoju, što razbojnici u odorama hrvatske vojske ili policije ne ubijaju nevinu djecu iz srpskih obitelji u Zagrebu… Međutim, svaki rat počinje riječima. Zato u Hrvatskoj ne bi šutke trebalo slušati i gledati što rade Klasić i drugovi. Mir dugujemo djeci, a Klasić i njegovi mir očito ne žele.
Za Fenix-magazin/Ante Gugo
