Mazohistički je, neslobodno, nerazumno i u mnogim elementima neprijateljski prema hrvatskom narodu slaviti 8. svibnja kao dan oslobođenja. Bilo je zanimljivo gledati i slušati kako recimo HTV na Četvrtom programu iz sata u sat ponavlja informaciju o partizanskom oslobođenju Zagreba, a u središnjem Dnevniku na Prvom programu se ističe preinačena informacija o „ulasku partizanske vojske“ u Zagreb.
Prvo je totalno netočno i prilično bezočan izazov zdravom razumu, drugo je djelimično točno, ali selektivno i nepotpuno, dakle manipulativno. Pokušaji tzv. antife ili tzv.ljevice da svaku kritiku na pretežitu službenu interpretaciju toga događaja proglase potporom Paveliću, također je primitivna i banalna floskula i podvala.
Jer nikakve veze s posljedicama ulaska jugolsavenskih armija u Zagreb i razvojem političkih prilika hrvatskoga naroda nakon toga nema veze stvarna priroda Pavelićevog režima. Bitan je položaj i status hrvatske dražvnosti nakon pada NDH, a ne karakter NDH, jer pravo na slobodu naroda ni u kojem slučaju ne bi smjelo biti određeno karakterom režima koji su se mjenjali kroz nacionalnu povijest. Da je to tako, rijekto bi koji narod danas imao pravo na svoju slobodu i državu.
Negacija hrvatske države
Evo zašto hrvatski narod danas ne smije rušenje Pavelićevog režima smatrati svojim oslobođenjem:
Prvo, u Zagreb nisu ušli hrvatski partizani, pobjednici u građanskom ratu za karakter hrvatske države, nego vrlo organizirane već tada jugoslavenske i komunističke armije kojima je zapovjedao Josip Brzo Tito, čija je politička platforma bila potpuna negacija svake hrvatske države. Naziv armija jasno govori o političkom karakteru njihovoga ulaska u Zagreb i posljedicama „oslobođenja“.
Drugo, Zagreb tada nije bio oslobođen od jednoga realno totalitarnog režima, kakav je bio i po svim kontekstualnim preduvjetima nastanka morao biti Pavelićev državno-politički poredak NDH, nego je ulazak jugoslavenskih komunističkih armija u Zagreb značio prvenstveno uništenje hrvatske države. Jednako kako je srpski ustanak, koji je kasnije preimenovan u ustanak naroda i narodnosti u Srbu, bio ustanak protiv hrvatske države, a ne protiv kasnije proglašenoga fašizma ili Pavelićevoga totalitarizma.
Okupacija Hrvatske
Kompletan povijesni rukopis ulaska jugoslavenskih armija u Zagreb i sve što se događalo do devedesete godine prošloga stoljeća, ali i sve čemu svjedočimo danas u političkom prostoru Republike Hrvatske, potvrđuje tisućama dokaza činjenicu da hrvatski narod tada nije oslobođen, nego okupiran, da tada nije uništen jedan režim koliko ga god nazivali fašističkim, nego da se radilo o primarnom nastojanju totalnoga uništenja svake klice hrvatske državnosti, čemu je uništenje Pavelićevog režima bio običan alibi.
Zbog toga je i danas svako isticanje temeljnih hrvatskih prirodnih i univerzalno civilizacijskih vrjednota etiketirano – fašizmom, počevši od same obnove države devedesete godine. U tom kontinuitetu etiketiranja se skriva politička pozadina „oslobođenja“ do današnjih političkih borbi za Hrvatsku.
Treće, da je ulazak jugoslavenskih armija u Zagreb bio oslobođenje Zagreba i Hrvatske, onda bi te armije uspostavile nakon sloma Pavelićevoga režima novi državno-politički poredak hrvatske države na njezinom već uspostavljenom i povijesnom teritoriju, i s njezinom samostalnom vlašću, kakva god ona bila. No, uspostavljena je jugoslavenska vlast i državas golemom srpskom dominacijom, kao potpuna negacija postojanja hrvatske samostalne države, pri čemu je po hrvatsku državnost i nacionalnu slobodu bilo posve svejedno je li to Titova ili prethodna Karađorđevićeva vlast. Obje su bile negacije hrvatske državnosti.
Negacija državnosti
Četvrto, savezničke, pa i sovjetske armije tada su diljem Europe ulazeći u zemlje pod dotadašnjom okupacijom uspostavile ili omogućile uspostaviti nove političke poretke, ali nisu uništavale nacionalne državnosti. Čak ni sovjetske armije Poljsku, Češku, Slovačku, Mađarsku, Rumunjsku, Bugarsku ili Albaniju nisu uključile u Sovjetski Savez i esencijalno negirale nacionalnu komponentu tih država, čak ni u slučaju DDR-a.
Jedino se to dogodilo hrvatskom narodu. Zato je normalno da kapitulaciju Njemčake zapadne zemlje slave kao dan slobode, a prihvatljivo je čak i da narodi koji su potpali pod sovjetski utjecaj s vrlo ograničenom slobodom, nemaju razloga taj dan ne obilježavati kao svojevrsni dan pobjede. Ti narodi su devedestih srušili totaliatarne režime, ali nisu morali uspostavljati niti fizički oslobađati od okupacije svoje države, kao hrvatski narod.
Peto, upravo zbog te činjenice, a s istom uništavajućom namjerom vodile su se sve operacije tjekom 1944. godine u prodoru jugoslavenskih armija prema sjeveru i sjeverozapadu NDH, pri čemu je taj prodor obilježavao nevjerojatan pokolj hrvatskog naroda s dokumentiranim i dokazanim izravnim nalogom Josipa Broza, kao u slučaju hercegovačkih franjevaca, uništavanje svih nacionalnih institucija, vjerskih i kulturnih objekata, do potpunog brisanja s lica zemlje cijelih naselja, što je sve kasnije ozakonio kao nepovratno stanje jugoslavenski komunistički režim i na taj način potvrdio stvarne ciljeve „oslobođenja“. Uzmimo primjer Zrina, Udbine ili Boričevca.
Pokolj Hrvata
Šesto, upravo na tom političko-programskom modelu i s tom namjerom učinjen je nevjerojatan pokolj od samoga ulaska u Zagreb, preko Slovenije, do Bleiburga i nazad Križnim putovima, te pokolj i progon tjekom svih 45 godina do devedeste godine prošlog stoljeća, s eskalacijom u srpsko-crnogorskoj agresiji na Hrvatsku i BiH. Bilo je to politički kontinuitet ubijanja hrvatske državnosti.
Sedmo, paradiranje tzv. partizanskih odreda danas u Zagrebu, iskazivanje državne počasti vojsci i političkom rukvodstvu tih armija koje su ušle u Zagreb, izraz je teškoga posrnuća i neslobode današnje Hrvatske. Kao što je spomenik toj neslobodi tzv. Aleja narodnih heroja na Mirogoju. Iluzija nema – Hrvatsku tek treba osloboditi, jer su to izrazi njezine duhovne i institucionalne neslobode.
Paralela s Vukovarom
Ti ljudi slave nestanak Hrvatske i pozivaju na njezino daljne uništenje. Danas to provode u državnim institucijama, pa mora biti primarni motiv i interes hrvatskog naroda uništiti narativ o ulasku jugoslavenskih armija u Zagreb kao o pobjedi ili oslobođenju, jer tada je hrvatski narod okupiran, a država poražena, uništena i raskomadana. Izraz država nema nikakve veze s Pavelićom i modelom ili karakterom države NDH koju je on uspostavio i predvodio. Gvorim o povijesnoj hrvatskoj državi, pravu na državnost i slobodu, koja neupitno pripada svim narodima prema temeljnim načelima na kojima počiva međuanrdoni poredak. Bez obzira što Europa kojoj pripadmo 8. svibnja slavi kao svoj dan, taj dan i događaje hrvatski narod mora obilježavati kao dan okupacije i uništenja.
Jer, nikakve razlike između toga čina i ulaska srpskih postrojbi u Vukovar nema, samo što zbog toga što nije bilo borbi za Zagreb, Zagreb nije sravnjen kao – Vukovar, a pokolji ranjenika, civila i vojnika posve isti i 1945., i 1991., godine, ukazuju na istu pozadinu i prirodu političke namjere i ciljeve vojski te politika, koje su njima upravljale.
Marko Ljubić
NAPOMENA: Stavovi izneseni u pismima čitatelja, kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Fenixa
