Iako već u dobroj mjeri ugasla svojevrsna fascinacija MOST-om kao rješenjem bilo kojega problema, a kamo li goleme državne i društvene krize u Hrvatskoj, zdravorazumske mogućnosti nadilazi svaki pokušaj domišljanja razloga favoriziranja MOST-a iz ozbiljnih struktura i od ozbiljnih ljudi.
Već sam u nekoliko kolumni monsinjora Ivana Miklenića, glavnog urednika Glasa Koncila, uvijek različitim povodom, uočio afirmativno usmjeravanje javnosti na tu političku skupinu. U zadnje vrijeme to je zbog Isključivog gospodarskog pojasa na Jadranu, odnosno MOST-ovog prijedloga da se u Saboru donese Zakon o isključivom gospodarenju.
Naravno da autorska potpora ne može sama po sebi biti problematična, no kad i ako se radi o vrhunskim autorima, još uglednijega nakladnika, s ozbiljnim utjecajem na hrvatski narod, valja razmotriti pretpostavljena autorska uporišta, jer u nekoj točki baš zbog navedene važnosti ta autorska stajališta poprimaju sadržaj konkretne politike.
Miklenić čak, ne naročito obazrivo i mudro, dovodi u svezu namjere Silvija Tomaševića, koji je kako ispada u tekstu, ciljano isprovocirao papu Franju, doveo ga na sklizak teren, navukao ga na kontradiktornu izjavu, a sve s namjerom da izazove gužvu u Hrvatskoj i da se pozornost javnosti skrene s Isključivog gospodarskog pojasa, te onemogući posredno MOST da u predizbornoj kampanji pokaže da su valjda jedini, koji istinski skrbe o nacionalnim interesima i jedina prava alternativa režimu.
Je li MOST tolika enigma?
Na stranu sad to što je u ovoj namjeri sadržano teško podcjenjivanje samoga Pape, koji ispada nezrela i nedorasla osoba, sklona povođenju svakojakim provokatorima među novinarima, ovdje ispada da režim u Hrvatskoj gotovo ne spava smišljajući međunarodne kampanje kako oslabiti MOST uoči predstojećih izbora. U ovom slučaju doboro je poslužio Papa, a vrlo je vjerojatno slijedom toga alternativa bio, ili Trum ili Putin.
Pa da vidimo, je li taj MOST tolika enigma nama ostalima, koji razmišljamo i analiziramo hrvatske političke prilike, ima li nešto skriveno u toj sintagmmi i u tim ljudima, što nikako ne uspijevamo dokučiti, koji su to njihovi dosadašnji uspjesi u borbama protiv lošega državnoga poretka i na temelju čega im se može onako neupitno vjerovati? Zašto tu tajnovitost ne uspijeva konačno dokučiti većina hrvatskog naroda i ne da im dvotrećinsku većinu pa da nas sve usreće?
Nešto bi vrijedno u MOST-u moralo biti, kad ih se sprječava takvim zavjerama i agenturama.
Pa da vidimo.
Ovo što je Miklenić naveo, kao razložno argumentiran stav ne bi moglo proći ni kod relativno intelektualno zapuštene publike, a iskreno rečeno uvjerljivo je ispod realnog renomea i Ivana Miklenića i Glasa Koncila.
Silovita javna promocija
Da vidimo, baš zbog tog renomea Ivana Miklenića, ali i ne samo njega, nego i među ozbiljnim ljudima, što znači taj MOST, što se s njima može povezati, što su napravili i u čemu se na njih može osloniti te odakle takva najavljena panika režima?
Prvo, njihov nastanak i silovita javna promocija u mainstreamu za vrijeme Kukuriku vlade, predsjednikovanja Josipovića i Radmanovog upravljanja HRT-om, neki njihovi pokrovitelji kao Roglić, zatim kompletna kadrovska stuktura, ne ukazuju na uzdanicu nacionalne, suverenističke, kršćanske i bilo kakve hrvatske Hrvatske.
Valja istaći da ova dvojba doslovno nema veze s osobnim profilom nekih ljudi, čak ni s puno ljudi u toj skupini. Način nastanka, programske deklaracije, stavovi, terminologija koju koriste, kompetencija u komunikaciji ili raspravama, kadroviranje, odnos prema temeljnim identitetskim vrjednotama, odgovornost prema javnom i političkom korištenju iznimno važnih političkih tema i pitanja te javna demonstracija odgovornosti za posljedice svojih političkih odluka su iznimno upozoravajući i najčešće eliminacijski.
Lider MOST-a Petrov je javno promovirao Orepića u nacionalnu sigurnosnu politiku i izričito se zavjetovao njime, uveli su u državnu politiku Jurlinu Alibegović i Roberta Podolnjaka, oboje otvorenih promotora skrivene, ali dubinske političke federalizacije Hrvatske organksi povezane s Josipovićevim političkim programima, srušili su vladu igrajući na Kukuriku politiku prema MOL-u i izolacionističku prema Orbanovoj Mađarskoj, a nikada nisu ni pomislili preuzeti odgovornost kad su svi argumenti na koje su se oslanjali javno i potpuno vidljivo propali, a posljedice lupile hrvatski narod po glavi.
Nisu pozicije samo na vlasti, pozicija je biti u Saboru….
Čak i prijedlog izmjena Zakona o arhivu, jedinu djelimično vrijednu stvar, od potpune banalizacije spasio im je Zlatko Hasanbegović na svoju inicijativu, što zna cijeli Zagreb.
Na pitanju Istanbulske konvencije su podijeljeni, pa nije jasno na koji dio MOST-a recimo tipuju katolici, oko obiteljskog zakona zbog prijepora oko prava homoseksualnih parova na usvajanje djece bježe iz Sabora kako se ne bi izjasnili, podupiru inicijativu Narod odlučuje, čiji program piše njihov Podolnjak, s legalizacijom getoizacije i političke diskriminacije polovice hrvatskog naroda, s političkom federalizacijom Hrvatske i s referendumskom snagom potvrđenih etničkih političkih entiteta počevši od legitimizacije političkog srpstva, a u svakoj prigodi ističu nacionalni interes i s druge strane građane kao nositelje političke vlasti. Nužno je usporediti značenja i sadržaj tih pojmova.
Sve suprotnost do suprotnosti, isključivost do isključivosti, kaotični diletantizam i jedino konzistentna dreka protiv HDZ-a i pogotovo Plenkovića. Kao da s tom histerijom otkrivaju nešto novo o HDZ-u i Plenkoviću, što i ptice na grani ne znaju, a pogotovo kao da nešto vrijedno o sebi poručuju, izuzev što iskazuju gnjev ostavljene mladenke bivšemu zaručniku.
I kao da će drekom promjeniti državni poredak i otkloniti nevaljalosti!?
Pa kažu da se jedino pred Bogom kleči, a vidjeli smo u navedenim postupcima da im je u realnom iskazivanju stava o Njegovim naravnim zakonima, umjesto naklona daleko prihvatljivije bježanje od odluke, što znači jasno da kleče pred, i za pozicije. Tvrde da će osigurati da “partijska iskaznica” neće biti uvjet za posao, a sve što jesu duguju istoj, ili polaze od toga da je njihova partijska valjana, a ona ostalih nije?
Iako jamče kompetentnost kao selekcijski prag, sve što su do sada uradili bilo je i jest suprotno, pa su možebitne partijske knjižice zamjenili rodnim listovima i lokalitetima podrijetla ili kao Orepić, ostavljanjem stotina Ostojićevih antifa namještenih po najrigidnijim partijskim kriterijima, da ne bi navodno HDZ-u dopustili dovođenje svojih ljudi, pokazujući na taj način jedino da se mogu svrstati protiv jedne i za drugu partiju, a da nemaju pojma kako osmišljeno mijenjati pravila igre. Njihova jedina programska paradigma je da svi prije njih ne valjaju, a posljedica toga je onda nužno da su oni prirodna zamjena za te nevaljalce, da ništa niti trebaju znati, niti uraditi, da je dovoljno inati drugačije ime stranke i imena ljudi. A to je prevedeno na politički jezik u stvarnosti – naš program su pozicije! Da se razumijemo, nisu pozicije samo na vlasti, pozicija je biti u Saboru, skupštinama i na stotinama društvenih funkcija i funkcijica.
Klečali bi dakle, kaže Petrov, jedino pred Bogom, no istodobno njihov organski saveznik i pajdaš u Vrgorcu kroz vrtiće i škole voda bozonski pametnog prosvjetitelja Puljka, koji dječici “nedužno i iskreno” odgovara na pitanja, da nema Boga.
Uoči predizborne kampanje za europske izbore predlažu zatvaranje Strasbourga kao parlamentarnog sjedišta pozivajući se na racionalizaciju sukladno prijedlozima o smanjivanju plaća u općinama, gradovima i Saboru izravno banalizirajući vrijednost odgovornosti i znanja, iako je taj prijedlog realan koliko i odlazak na Saturn, pa je stoga nužno banalan i tezgaroško-promidžbeni te manipulativan, pokreću reciklažu davnašnjeg HSP-ovog, Đapićevog i Tadićevog prijedloga o IGP u Saboru tezgareći s tim prevažnim pitanjem za mrvicu nekakve promidžbe, iako nema nikakve šanse da taj prijedlog dobije desetinu potpore, a ne pada im na pamet recimo postaviti pitanje zbog čega je Plenković izigrao hrvatski narod i cjelokupnu silno zainteresiranu stručnu, kršćansku i nacionalnu javnost, koja se tri godine teško borila s Jokićevštinom, vraćajući reformu obrazovanja Budaku, ne pada im na pamet zauzeti jasnu poziciju o načinu osiguranja suverenosti hrvatskog naroda u BiH, o Jasenovcu, dok pitanje 30.svibnja kao potencijalnog Dana državnosti Petrov proglašava ideologijom.
Kao i sva identitetska pitanja i prijepore u Hrvatskoj, od iznimnoga značaja za slobodu hrvatskoga naroda, koje Petrov i skupina prjeziru, pozivajući se na nekakvu budućnost, svjesno ili ne, a sve sam sigurniji vrlo svjesno makar i pod instrukcijama, ostavljajući zatečeno stanje društvenih odnosa nedirnutim, čime se isključuje svaka relevantna mogućnost bilo kakve političke promjene.
Na temelju svega navedenog, stvarno treba biti ili totalno interesno vezan s ovom skupinom, ili slijep, ili pak klasičan eksponent postojećeg zloćudnog poretka, koji se dobrim dijelom osigurao proizvodeći “oporbu” kao MOST i toliko sličnih skupina i inicijativa još iz doba devedesetih godina, kupujući si vrijeme sijanjem opasnih iluzija o njihovom nacionalnom potencijalu; pa s nacionalnih i kršćanskih vrjednosnih pozicija podupirati tu skupinu.
A, iskreno rečeno, uvredljivo je i za razumski dignitet, naravno, ako polazimo od toga, da biramo razumom, a ne kao navijačka gomila “naših” iako nitko ne zna za što su i od kada, te po čemu – “naši”? Jer, svi razumski argumenti djelovanja MOST-a ukazuju da je upravo MOST, ito upravo onoliko više ukoliko više dreči protiv Plenkovića, najsigurniji jamac nesmetanog i doživottnog vladanja Plenkovića i vrjednota koje on predstavlja, pod kakvim se god imenom nudile.
Fenix-magazin/Marko Ljubić
NAPOMENA: Stavovi izneseni u pismima čitatelja, kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Fenixa
