Trubački orkestar iz Srbije koji je svirao na Badnjak u Osijeku i ostalim mjestima u Hrvatskoj protjeran je iz Hrvatske, ali i s ljubljanskog Prešerenovog trga gdje su pokušali svirati upravo na Dan slovenske neovisnosti i jedinstva, 26. prosinca.
Piše: Anita-Slavica Prka Đurašić, univ. mag. croat.
Međutim, ubrzo su morali otići, budući da su „Ljubljanu opet učinili slovenskom“ slovenski harmonikaši koji su se organizirali, došli i zabavljali okupljene na trgu u tradicionalnom slovenskom glazbenom tonu uz harmoniku i slovenske pjesme. U slavlju im se ubrzo pridružio i Janez Janša, vodeći slovenski konzervativni političar, čelnik stranke SDS i bivši premijer Slovenije koji je svojim dolaskom iskazao podršku.
Razlog zašto srpski trubački kvintet mora napustiti Hrvatsku, prvenstveno leži u tome što se ovdje radi o srpskoj kulturnoj agresiji na tradicionalno hrvatsko božićno ozračje čime predstavljaju nastavak srpskih provokacija. Pored toga što nemaju ni boravišnu, niti radnu dozvolu. Naime, putem bučne trube koja ima svoj značaj u srpskoj glazbenoj tradiciji širi se ritualni, balkanski duh, a ne blagdanski, srednjoeuropski duh. Stoga je važno argumentirano, ne ideološki ili isključivo s aspekta boravišnih i radnih dozvola, nego s aspekta povijesti glazbe i muzikologije, rastumačiti zašto je upad ovog srpskog kvinteta toliko neprimjeren i predstavlja tešku provokaciju, uvredu za hrvatske ljude, vjernike, u vrijeme Božića.
Trube preuzete od Otmanskog carstva
Naime, instrument trube Srbi su preuzeli još iz Osmanskog carstva, a rasprostranjena je u Srbiji potkraj 19. i početkom 20. st., kada su se vojnici s trubama vraćali u Dragačevo i Guču sa svojih „vojnih pobeda“ kojima su oslobađali Srbiju. Otada su vrlo poznati srpski trubači iz upravo tih mjesta, gdje se odvijaju i smotre, a poznati su izvan granica Srbije gdje su dobivali brojne nagrade.
Danas melos trubača širi balkanski duh, zove ih se na svadbe, krštenja, sprovode, na krsnu slavu, i slične prigode. Dolaskom, bolje rečeno neciviliziranim upadom u Hrvatsku, pa i u Sloveniju, i povratkom u Srbiju, s kakvih se to „vojnih pobeda“ vraćaju, s kojim su pravom došli provocirati, širiti balkanski duh i kakvim su to našim prigodama svirali?
Od crkvenog raskola 1054. godine, otkad se hrvatski kulturni prostor dalje razvijao uz Rim i katoličku crkvu, a srpski uz Bizant i pravoslavnu crkvu, i hrvatska se glazba razvijala prema zapadnom kulturnom krugu. To ne znači da je jedno bolje ili ljepše od drugoga, ovdje ne želimo raspravljati o glazbenom ukusu ili o umjetničkoj slobodi (a sloboda seže dotle dok se ne dotiče tuđe slobode!). Ovdje je važno na temelju razlikovne analize razraditi i argumentirano iznijeti zašto je srpska truba i trubački orkestar nepoželjan u Hrvatskoj u božićno vrijeme, u stvari, neprimjeren u hrvatskom javnom prostoru općenito. Jednostavno, različite su to glazbene tradicije namijenjene različitim prigodama, različitoj publici i šire različite vrijednosti.
Širenje ideje balkanskog duha
Srpski je kulturni krug primjerice od Osmanskog Carstva primio trubu koja je ostala u srpskoj povijesti glazbe kao istaknuti instrument koji obilježava i širi ideju balkanskog duha. U samoj estetici izvođenja postoje razlike prema hrvatskoj glazbenoj tradiciji. Taj agresivni, bučni melos trube (i tube, tapana) je prvenstveno vrlo glasan, ekstatičan, namijenjen za izvođenje na otvorenim površinama i za mobiliziranje masovne publike, izvor mu je u ritualu, teži se transu, izvedba je ekstatična, forma je otvorena, a teži se intenzitetu, izvodi se kroz improvizaciju te specifičnu orijentalnu ornamentiku i mikrotonalnost, a ovisno o publici se prilagođava.
Što se tiče ritma, srpski trubači imaju sinkope, ritam 2/4, 4/4 za svadbe i slično, uz snažan downbeat, težak ritam uz akcente bubnja (tapan), te 7/8, 9/8 metri karakteristični u južnoj Srbiji pod utjecajem makedonske i romske glazbe, sve do „čočeka“ koji je izvorni romski ples, ritam im je u tijelu. Time je u srazu s hrvatskom glazbenom tradicijom koja ima srednjoeuropsko podrijetlo, ritam u tradiciji valcera 3/4, 4/4, ima ritamsku pravilnosti, simetričan i uredan ritam, čija estetska izvedba teži čistoći, discipliniranosti, Dur/Mol ljestvicu, funkcionalnu harmoniju, zatvorenu formu i kontroliranu izvedbu koja teži ravnoteži.
Glazba kod Hrvata
Dakle, glazba koja se izvodi u nas Hrvata ima svoj dug kontinuitet i pripadnost sakralnoj srednjoeuropskoj glazbi uz rane zapise, notirana je, ima klasičnu formu, proizlazi iz crkve, veže se i obilježava prema tradiciji zapadnog civilizacijskog kruga. U hrvatskoj su tradiciji prisutni instrumenti kao što je tamburica, a violina, klavir, vokalne skupine, dakle, za izvođenje više u zatvorenim prostorima. (Naravno, svi se ti instrumenti izvode na otvorenim prostorima, no radimo razliku prema srpskim trubačkim orkestrima).
Doduše, truba i limena glazba imaju duboku tradiciju i u Hrvatskoj koja prati europsku tradiciju koračnica i polki, posebno u Zagorju i u Dalmaciji. Međutim, razlika je prema srpskoj trubi u stilu sviranja (melos). Od poznatijih božićnih pjesama, spomenimo samo Tihu noć (Stille Nacht), božićne pjesme čiji repertoar seže od hrvatske božićne pjesmarice i božićnih pjesama, uz četveroglasje, uz čistu harmoniju i umjeren tempo, crkvene božićne pjesme kao što su U se vrijeme godišta, Radujte se narodi, Narodi nam se, i slično. Namijenjeni su prvenstveno za izvođenje u zatvorenim, sakralnim prostorima, sve do hrvatske suvremene zabavne glazbe poput Bijeli Božić, Božić dolazi…
Srpska truba i trubački orkestri stoga svojom različitom glazbenom tradicijom i bukom narušavaju javni mir i red u Hrvatskoj i u Sloveniji gdje vlada srednjoeuropsko, tiho, božićno ozračje. Upad se može okarakterizirati kao samo još jedna u nizu srpskih provokacija, štoviše kao srpska (ne)kulturna agresija na srednjoeuropsko božićno ozračje i napad na vjernike. U vrijeme dolaska Božića, kada je Riječ Tijelom postala, i prebiva među nama!
Fenix-magazin/SIM/Anita-Slavica Prka Đurašić
