Okus pepela osjećaju svi koji su podmetali leđa ne bi li njihovoj djeci bilo bolje, mučili se za njihovo školovanje i napredak, za solidan život u toliko čekanoj samostalnoj Hrvatskoj
Nije prvi put da imamo taj osjećaj ponavljanja povijesti,kod Hrvata nekako posebno čest. Ili se branimo ili nas okupiraju, ili se selimo. I eto, nije se taj kotačić povijesti ni pošteno zaokrenuo, a mi opet pred pošasti iseljavanja i pratimo je nemoćni i širom zatvorenih očiju. Ne prođe ni dan a da ne čitam o nekom bračnom paru koji pakuje kofere, zatvara započetu djelatnost i uzima dječicu za ruku te se daje na put u neku od zemalja Europe ili čak i preko Atlantika. Sve mahom visokoobrazovani ljudi. I ne da samo čitam o tome, nego samo počela i one koje poznajem ispraćati u neki novi život. Kanada, Švedska, Austrija, Njemačka – krug destinacija koje su najčešći izbor odnosno koje nude tražene mogućnosti.
Jedna generacija se ispraća u rat, druga se ispraća u globalizirani umreženi svijet, gotovo absurdno u hrvatskom društvu – toliko muke uzalud, još oblaci ratnih stradanja vise nad mnogim dijelovima države, još nas prate sve nijeme žrtve.
Recentni ulazak u Europsku Uniju otvorio mnoga vrata za sanjare i za pragmatičare, mnogo više ih rezignirano odlazi nego što ih se rezignirano vraća od tamo,trend koji uzima sve više maha – žalosna potvrda stanja u zemlji. Liječnici, inženjeri, frizeri, medicinske sestre, profesori. Od hrpe avanturista kojima se ni ovdje nije dalo raditi do ozbiljnih i racionalnih ljudi koji ni uz najbolju volju nisu dobili priliku da ostvare normalan život kod kuće. I ono najgore, ne znam uopće što im reći u toj njihovoj odluci , pogotovo što poznajem sve nijanse života u emigraciji.
Vremena su se sukladno razvoju tehnologije i samim geopolitičkim zbivanjima ovdje zbilja promijenila strelovitom brzinom. Jedna generacija se ispraća u rat, druga se ispraća u globalizirani umreženi svijet, gotovo absurdno u hrvatskom društvu – toliko muke uzalud, još oblaci ratnih stradanja vise nad mnogim dijelovima države, još nas prate sve nijeme žrtve. Previše stvari postavljenih naopako ljude tjera dalje, nemogućnost dostojanstvenog života unatoč radu, opća kriza morala od koje se mjestimično zbilja naježiti moramo . Građani grcaju u dugovima, broj nezaposlenih svaki dan raste, dobivena vrijednost za novac pada. Najpošteniji političari se pokažu kao najkorumpiraniji, najjednostavniji papirološki putevi se ispostave najkompliciraniji, najperspektivniji projekti kao beznadežne iluzije. Godine prolaze , a vrata su i dalje otvorene samo uskom krugu, putevi poštenja i morala se pokazuju kao putevi iluzije , iako bi trebalo biti sasvim drugačije u jednom tako kršćanskom društvu na koje se uvijek pozivamo i kakvo bi u svojoj srži i trebali biti.
Samo s putnicom u džepu i nekada sa sto maraka, danas sa sto eura posuđenih od nekoga
Nekada u nasušnoj potrebi za stjecanjem ikakve materijalne osnovice za život ili zbog slobode vjerskog i nacionalnog isticanja, poslije u bijegu od ratnih zbivanja – ljudi su odlazili sa onim najosnovnijim što su imali, mnogi od njih samo sa putovnicom u džepu i nekadašnjih sto maraka posuđenih od tko zna koga, a ima ih šta su , bome i bez te zadnje novčanice putovali. Oni koji su davnih godina iskusili gorčinu pečalbe i skupili staža u dijaspori u nevjerici gledaju ove danas koji s diplomom u jednom džepu i smartphonom u drugom napuštaju Lijepu Našu. Nedostupno i neostvarivo mnogim raseljenim generacijama , obrazovanje,koje je oduvijek bilo ulaznica u društvo , kod nas postaje samo slovo na papiru . Okus pepela svima koji su podmetali leđa ne bi li njihovoj djeci bilo bolje, mučili se za njihovo školovanje i napredak, za solidan život u toliko čekanoj samostalnoj Hrvatskoj.
