Na pitanje voditelja Otvorenog, kolege Mislava Togonala – je li Hrvatska uspjela politički kapitalizirati globalni uspjeh nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, Zvonimir Frka Petešić, jedan od sugovornika, po tematskoj usmjerenosti stručne rasprave, odgovara da su okolnosti iz 1998. godine i ove danas bitno drugačije, a to je potkrijepio brojem mobilnih telefonskih uređaja u svijetu i zaključio da smo zbog golemoga rasta broja telefonskih uređaja – uspjeli.
Frki Petešiću je očito uspjeh samo to da ga netko primjeti. Njemu ne pada na pamet da je biti viđen samo preduvjet, da može biti i loše i dobro, a da slijedi ono što ljudi vide i prepoznaju, i da je to najvažnije. Može se biti primjećen na različite načine, počevši od izazivanja nereda i skandala, do postizanja uspjeha, koji se izdižu iznad prosjeka i koje ljudi jednostavno moraju primijetiti, kao što je uspjeh nogometaša u Rusiji. No, bit stvari je u odgovoru na pitanje – jesu li takvi uspjesi izraz pretežitoga stanja u Hrvatskoj ili su tek izraz rada neke podstrukture, organizacije ili pojedinaca usprkos pretežitom stanju i kreatorima društvenih pravila? Kad se govori o pozicioniranju Hrvatske to je temeljno pitanje, a odgovor na njega mora primarno dati državna politika.
Treba namamiti publiku, čak i onu koja blage veze nema o pitanjima kreiranja i promocije identiteta
Rasprava u emisiji je bila upriličena zbog promocije dresa Barcelone s kvadratićima, koji posve podsjećaju na autorsko rješenje vizualnog identiteta hrvatske nogometne reprezentacije, s tim i same Hrvatske. Razumijem potrebe za gledanošću programa, tako i pozivanje gostiju, koji trebaju namamiti publiku, čak i onu koja blage veze nema o pitanjima kreiranja i promocije identiteta, ali usprkos izuzetno dobrim i logičnim pitanjima, kolega Togonal se nikako ne uspijeva otrgnuti primitivnim televizijskim refleksima pozivanja za pojedine teme banalnih osoba, kao u ovome slučaju Ćire Blaževića. Kad su ga već pozvali, trebali su mu dati bocu dizajniranog hrvatskog vina, neki hrvatski kulen, pršut, bilo što i neka mljacka dok ljudi koji se razumiju u problematiku razgovaraju, jer je mljackanje svakako priličnije od njegovih izjava da je on – revoltiran. Zamislite stručne informacije, Ćiro revoltiran!?
Togonal bi inače izvrsnoj emisiji dao vrhunski biljeg da je i pred Ćiru i pred Frku Petešića tutnuo kulen i zabavio ga mljackanjem
Uz sjajnog Bruketu i Borisa Ljubičića, koji su vrlo jasno naglasili bit i smisao priče o identitetu, ponudili prijedloge i ukazali na rješenja, svakakao je raspravi silno doprinijeo i šef kabineta predsjednika vlade Andreja Plenkovića, francuski komunikolog sa završenim polugodišnjim tečajem komunikologije, Zvonimir Frka Petešić. Čovjek je, a to odgovor na samome početku teksta jasno govori, uspio biti banalniji od Ćire, pri čemu njegova banalnost prizilazi iz činjnice da je on pozvan kao stručnjak i nositelj vrlo visoke državne pozicije, od koga se očekuju i kreacija i organizacija, pa je utoliko banaliziranje i nekompetentnost s tih pozicija jednako vrijedan odgovor na pitanja o problemima kao i vrhunski stručni prijedlog ili ideja, a Ćiro je i onako bio mamac, pa se Ćiri nema što zamjeriti, a mogao je dati i zabavan ugođaj. Togonal bi inače izvrsnoj emisiji dao vrhunski biljeg da je i pred Ćiru i pred Frku Petešića tutnuo kulen i zabavio ga mljackanjem.
Kladio bih se u prilično puno toga da su samo malo manje pristojni ljudi, da bi i Bruketa i pogotovo Ljubičić kao argument umjesto obrazloženja u čemu i zašto griješimo, jednostavno uprli prstom u Frku Petešića i zamolili Togonala da usmjeri kamere u njega s nekakvim natpisom – ovo i ovakvi su izvor problema.
Jer Frka Petešić je svojim odgovorima i pozicijom na njegovu žalost i žalost njegovoga šefa posve personalizirao izvor hrvatskih problema, prvo, oko usvajanja temeljnih elemenata identiteta, drugo, oko njegove promocije u svijetu.
Evo zašto.
Hrvatska i hrvatski klubovi toliko su kažnjavani od međunarodnih organizacija upravo na području identitetskih obilježja
Svi sudionici razgovora su se složili u studiju da je temelj promotivne vrijednosti, onoga što stvarno imamo i što stvarno vrijedi u Hrvatskoj – hrvatski čovjek ili zbirno hrvatski narod. Njegove vrijednote, obilježja, kulturološka i uopće povijesna i komunikacijska specifičnost, te da temelj hrvatskoga identiteta ne može biti sunce i more. To nije inače samo specifikum hrvatskoga naroda, to je univerzalna zakonitost prepoznatljivosti svih naroda. Ne mogu biti i nije dovoljno za prepoznatljivost poželjnih vrijednosti naroda ni stotine pojedinačnih uspjeha, makar kako veliki oni bili. S pravom su Bruketa i Ljubičić ukazali da je uspjeh nogometaša samo prilika, kao što je Bruketa pronicavo ustvrdio da je ovaj redizajn Barceloninih dresova zapravo vrhunska prilika za veliku međunarodnu priču, a tek sekundarno eventualni problem.
Ali, tko će ispričati tu priču?
Ljubičić je autor vizualnog identiteta s kvadratićima, koji su posve usprkos državnim politikama i državi, dakle posve usprkos institucijama koje su nadležne za afirmaciju hrvatskoga identiteta ili prepoznatljivosti u svijetu, pronijeli i do vrha svijeta donijeli sportaši. U ovom slučaju nogometaši, koji to što jesu nisu postali stihijski ili bez organizacije, jer je očito iza uspjeha tih mladića postojala organizirana struktura sa sposobnim ljudima, koja je u mnogo čemu nasuprot državi uspjela doći na vrh svijeta. Sjetite se samo isušivanja močvara, svastike na Poljudu, višegodišnjih navodnih huliganskih pokušaja međunarodnoga ozloglašavanja identiteta Hrvatske nogometne reprezentacije nevjerojatnim neredima diljem Europe, na koje država nikada nije primjereno i odgojno reagirala pa se bez ikakvih ograda može smatrati sudionikom toga organiziranoga huliganzima, čime je huliganizam postao politički program; sjetite se tužbi i državnoga progona najboljih nogometaša uoči prvenstva u Rusiji, te orkestrirane razorne negativne medijske kampanje u zemlji tjekom svih proteklih godina. To se ne može nikako dogoditi bez prešutne suglasnosti ili snažnoga poticaja institucija i ljudi, koji imaju golemu moć.
Nema ni jedne reprezentacije iz svjetskog vrha, niti vodećih klubova, koji su kao Hrvatska i hrvatski klubovi toliko kažnjavani od međunarodnih organizacija upravo na području identitetskih obilježja, niti se kome događa da recimo reprezentativni događaj međunarodnoga promotivnog ranga kao što je utakmica s Engleskom ide u izravnim prijenosima s praznoga stadiona, pri čemu se potiču posve prirodno i obrazloženja stotinama milijuna ljudi o sumnjivom karakteru naroda čiji mladići nose vizualni identitet s kvadratićima, zbog svastike na Poljudu, koja je bila razlog kažnjavanja.
Dakle, kakvi su ti Hrvati ljudi, je pitanje koje će postaviti svaki normalan čovjek, usprkos tome divi li se umjeću nogometaša i njihovim pobjedama, čak i usprkos tome poznaje li, i ima li čak prijatelje Hrvate?
Tko su Hrvati?
Zašto su tako neuspješni kad sami sobom upravljaju, skloni korupciji, prjevari, nepoštivanju zakona i pravila, nepoštivanju zajednice i zajedničkih vrijednosti, nesposobni i neinventivni, nekonkurentni u svjetskim razmjerama i u svemu zaostaju u odnosu na svijet kojemu pripadaju, a zašto su s druge strane uspješni, nekoruptivni, kultivirani, pristojni i prihvatljivi u Muenchenu, Beču, Stokholmu i bilo gdje u svijetu?
Što se događa?
Je li Hrvat prosječno problematična osoba tragom pretežitog stanja i rezultata zajednice u zemlji njegovoga podrijetla, pa, da bi ga kultivirali i priveli civilizacijskom standardu Njemačka, Austrija, Švicarska ili Švedska imaju poseban državni, društveni i politički odnos prema Hrvatima, prate li te Hrvate specijalizirani policajci, socijalni radnici, poreznici, nadzornici i kontrolori u zemljama i na mjestima gdje rade?
Postoje li negdje u svijetu posebni zakoni za Hrvate kad postoji tolika golema razlika u društvenim rezultatima i ostvarenjima Hrvata u većini zemalja u odnosu na prosječno stanje u Hrvatskoj, uvijek na štetu stanja u Hrvatskoj, a moralo bi biti potpuno suprotno?
Ništa od toga.
Pravila i onaj tko ih kreira, te jamči njihovo poštivanje su bit svega.
Frka Petešić kao navodni komunikacijski stručnjak kaže da tek sad postoje okolnosti da se posvetimo sebi, te da odgovorimo na pitanja naše međunarodne prepoznatljivosti, a kao razloge zašto to nismo mogli ranije, navodi – rat i događaje do 1995. godine.
Pa upravo je rat, koji smo vodili pred kamerama cijeloga svijeta bio fantastična prilika ispričati priču o sebi, jer su ljudi htjeli ili ne, na stotine televizijskih programa gledali strahote kojima je izložen hrvatski narod, ali su i mogli vidjeti nevjerojatno herojstvo, odlučnost, slobodoljubivost, karakter, snagu uvjerenja te u konačnici pobjednički mentalitet i pri tome svemu nevjerojatnu humanističku dimenziju hrvatskoga naroda. To je priča stotinu puta vrijednija za identitet od uspjeha nogometne reprezentacije, nikako ne može biti hendikep, nego golema i to povijesna prilika. Konačno, izvan svake sumnje i uspjesi Hrvatske nogometne reprezentacije dobrim dijelom u osobnostima i karakterima njezinih najboljih nogometaša određena je upravo iskustvom toga rata. Kako ćeš dakle ispričati priču o sebi, ako dopuštaš da se potpuno unište i izokrenu sadržajno tako dokazane i potvrđene nacionalne, ali i univerzalne vrijednosti samo dvadesetak godina kasnije, te da postanu izvor negativnog ugleda i negativne, sadržajno i dojmovno problematične međunarodne percepcije?
Hrvatska nema jasan stav o svojim korijenima
A komunikacijski stručnjak koji sjedi na samome vrhu države kaže da je to bio – problem ili razlog zbog čega nismo mogli promovirati priču o sebi kao narodu. Strašno!
Jasno je kao dan da priču o hrvatskom narodu, dakle o našemu identitetu ne može u vrlo organiziranom svijetu, svijetu institucija i prilično jasnih pravila i standarda ispričati ni stotine Ljubičića, Bruketa, Modrića ili Rakitića, nikakvi Ivaniševići, Kostelići ili Čilići, ni deset Rimaca, ako ta priča od samoga početka nema karakter – državne politike. Priča o hrvatskoj prepoznatljivosti je prvorazredna državna politička obveza, a ne civilna stvar stručnosti, ovoga ili onoga modela, ovakvoga ili onakvoga rješenja. Sve su to iznimno važni elementi cjelokupnoga procesa promocije i stvaranja svoga prepoznatljivoga znaka u svijetu, ali banaliziranje identiteta pričama o tome kako je netko uz hrvatsko ime odmah reagirao spominjući Šukera, Bobana ili Modrića, je na kavanskoj ravni, zbog koje u svakodnevnici ostajemo bez autentičnosti stoljetnih hrvatskih proizvoda kao što su vina, maslinovo ulje, kulen, pršut, kao što je u konačnici cjelokupni niz posezanja za samim temeljima hrvatske kulture, od Držića, preko Boškovića, do globalnoga Tesle koga nam je Srbija, koja s njim u biti nema veze, potpuno preuzela i globalno brandirala kao svoj znak prepoznatljivosti.
Hrvatska nema jasan stav o svojim korijenima, nema odgovora na temeljna pitanja, tko smo to mi, tko su Hrvati, što ih je povijesno obilježilo, a to je primarni posao i smisao državne politike i države. To je preduvjet da bi Bruketa mogao pokazati svoje promotivno umijeće. Ne može se govoriti o međunarodnoj vizualnoj prepoznatljivosti u svijetu strogih pravila i usprkos promociji civilizacijske tolerancije, realno vučijoj borbi za svoje interese po tim pravilima, ako je identificiranje hrvatskoga naroda gotovo potpuno prepušteno slučaju kad su vrijednosti u pitanju i gotovo u potpunosti poduprto državnim resursima kada su negativnosti i destrukcija u pitanju. A točno se na toj ravni danas nalazi hrvatska državna politika.
Frka Petešić kaže da se loša percepcija ne može promjeniti, te da na to ne treba gubiti energiju, pa je potrebno stvarati elemente dobre perecepcije i nove prepoznatljivosti. A je li, koje to elemente i kako ih usaditi u hrvatskog čovjeka?
Frustracije i potiskivanje otpora prema slobodi i ograničenjima
Da revolucionarnim modelom a na matrici kreatora globalnoga anacionalnog svijeta, doslovno porušimo sve što je do sada bilo, kako bismo imali univerzalnu prepoznatljivost ujednačenih klonova i mediokriteta, koji se razlikuju samo po broju cipela ili kapa?
Nisu svi elementi prepoznatljivosti i percepcije jednako bitni ni jednome čovjeku, tako i narodu svijeta. Gotovo je nebitno u svjetskim razmjerima hoće li netko Hrvate doživljavati kao pretjerane vinopije ili kao ljude ovakvoga i onakvoga fizičkoga izgleda, no nije nebitno hoće li Hrvate ljudi koji odlučuju o presudnim međunarodnim silnicama doživljavati kao kriminogeni narod s opasnim i destruktivnim sklonostima, manje više potencijalnim ubojicama, kakvim nas se predstavlja desetljećima, što bilo čime međunarodno relevantnim i organiziranim ne sprječava država, a ultimativno bi morala, nego nasuprot tome omogućuje i logistički podupire upravo takvo predstavljanje.
Posve je nebitno hoće li ovakva država, bez jasnih i potpuno suglasnih nacionalnih politika o temeljnim elementima nacionalnoga identiteta za predstavljanje svijetu, formirati agenciju, ovakvo ili onakvo vijeće, ministarstvo ili bilo što drugo, jer će bez nacionalne legitimacije države i legitimacije ili odobrenja političkih ponuda od strane ukupnoga hrvatskoga naroda, svaki pokušaj hrvatskog pozicioniranja u svijetu, bilo to vizualnim ili drugim oznakama, biti neznatan, i uvijek će se pojavljivati neka Barcelona, Slovenija, Mađarska ili Srbija, koja će elemente hrvatske povijesne prepoznatljivosti međunarodno prisvojiti, zaštititi i normirati, pri čemu će hrvatskom narodu preostati samo naricanje nad svojom zlom sudbinom.
I frustracije naravno, koje su temeljni razlog ekstremnih reakcija na koje je upozorila jedna sudionica razgovora u Otvorenom. Nisu ekstremne varijable u ponašanju hrvatskog naroda izraz hrvatske genetske predodređenosti, nego su prije svega izraz potiskivanja otpora prema neslobodi i ograničenjima, te svijesti o tome da ne postižemo ono što realno možemo, a ne svojom krivnjom.
Zato je isticanje vrijednota hrvatskoga čovjeka, njegove prosječne sposobnosti, kreativnosti, osposobljenosti za socijalno ponašenje bilo gdje u svijetu, poznavanje stranih jezika, srdačnost, humanizam, koliko god to bilo relativno lako potvrditi kao činjenicu, svojevrsni cinizam, jer upravo onaj tko bi morao stvoriti pravila i pretpostavke potpunoga zamaha tih vrjednota i stumuliranja njihove realizacije u svim elementima života i djelovanja, te potvrđivanja u okvirima međunarodnoga uređenoga natjecanja, spriječava i ograničava sve to. Ili ciljanim kreiranjem destruktivnih pravila ili neznanjem, a na isto ga dođe.
Koliki je nesrazmjer između tisuća pojedinačnih primjera vrhunskih svjetskih vrijednosti, koje su kroz povijest potpisali pripadnici hrvatskoga naroda, koje i danas svakodnevno potpisuju i kojima se divi svijet, te stanja na svim područjima zajedničkih postignuća unutar današnje Hrvatske, pod izravnim utjecajem hrvatske države, vidljvo je svakome tko se bar površno bavi pitanjima međunarodnoga pozicioniranja hrvatskoga naroda. Taj razmjer je gotovo nezabilježen u suvremenoj povijesti.
Ne može se vjerno služiti ultimativnom nametanju nedefiniranih
Što to govori?
To izravno potvrđuje stav da upravljanje hrvatskom državom nikako nije u funkciji poticanja sposobnosti i civlizacijskih vrjednota, time ni autentičnosti i prepoznatljivosti hrvatskoga naroda, nego upravo suprotno. Nije dakle pitanje međunarodne prepoznatljivosti hrvatskoga naroda i Hrvatske primarno stručno ili kreativno pitanje, iako bez toga na najvišoj razini nema rezultata, nego je to primarno politički problem, koji ne mogu riješiti ni stotine Bruketa ili Ljubičića, ni tisuće vrhunskih pojedinaca ili reprezentacija u sportu.
Zbog toga su poruke Zvonimira Frke Petešića, jednoga od najviše pozicioniranih državnih službenika danas, a uz to i deklariranoga komunikacijskoga stručnjaka daleko banalnije i lošije od same pojave Ćire Blaževića u takvoj raspravi. Ne može se vjerno služiti ultimativnom nametanju nedefiniranih, virtualnih, nestvarnih i često kao takvih vrlo suspektnih navodnih europskih vrjednota u Hrvatskoj, promovirati ih kao autentične hrvatske vrjednote iako su im potpuna suprotnost, a govoriti da je sad trenutak za razvoj međunarodne prepoznatljivosti Hrvatske.
To je smiješno, ako nije već i bezobrazluk.
Fenix-magazin/Marko Ljubić
NAPOMENA: Stavovi izneseni u pismima čitatelja, kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Fenixa
