Zdravko Tomac

KOMENTAR: Opasne Tomčeve kontradikcije u Bujici

Slušajući Zdravka Tomca, Matu Granića i slične političke senatore, čovjek bi mogao steći dojam da je Franjo Tuđman bio poluinteligent, koji je slučajno zalutao nanesen povijesnim burama na čelo hrvatskog nacionalnog pokreta devedesetih, pa imao ludu sreću susresti se s njima velikanima uma, misli i hrvatske državnosti, pa – eto države.

 

Iako svi, baš svi tadašnji Tuđmanovi suradnici izuzev otpadnika Manolića i Mesića,veličaju Tuđmana čak do mjere nepodnošljivosti, sve se više zapravo nazire da oni s tim deklarativnim veličanjem, a u biti sadržajnim omalovažavanjem uz prispodobe, koje najčešće nitko ne može provjeriti, a koje Tuđmana svode na njihova izvođača radova, pokušavaju sebi dok su živi podići što blistaviji spomenik. Zatraže dozvolu za spomenik Tuđmanu, a osvanu njihove glave i junačka prsa.

U javnom prostoru ne bi smjelo biti staraca i juniora

Svi ti ljudi imaju pravo na određene zasluge, no, pogotovo nakon pomalo nametljivog nastojanja ultimativne interpretacije tadašnjih događaja, valja se kloniti sentimenta prema starcima, a većinom su to danas, jer u javnom prostoru ne bi smjelo biti staraca i juniora, niti sentimentalnosti što potiskuje razum, postaje sve nužnije hladno ih upozoriti na puno nelogičnosti, kojima urušavaju upravo no što navodno promiču.

Tomac je na nacionalnom spektru čak u takvim nastojanjima uporniji od svih ostalih, a to je demonstrirao začuđujućim nelogičnostima u Bujici, u petak na večer.

U okviru prilično polemične i dobre emisije u kojoj je Bujanec demonstrirao kvalitete koje mu često osporavaju, vrhunsku taktičnost, strpljivost, pronicavost i smisao za dramaturgiju razgovora s ciljem što jasnije informativnosti, s temom o predsjedničkim kandidatima, Tomac je u dobroj mjeri prilično izblamirao svoju potporu aktualnoj Predsjednici, a još više kritike Škori i Milanoviću.

Serijom prilično lovačkih zgoda iz suradnje s Franjom Tuđmanom, gdje je Tomac uvijek bio kreator i službeni interpretator danas, neka vrsta akademskog Rojsa, pokušavao si je na sentimentu nacije prema Tuđmanu kupiti ekskluzivno pravo vjerodostojnog zastupnika i arbitra o sadašnjim političkim akterima i događajima s pozicija tuđmanizma.

Škorin skroman, a nužan zahtjev je Tomac proglasio željom za apsolutnom vlašću

Uspoređujući Škorinu programsku tezu o nužnom povećanju ustavnih ovlasti predsjednika s ovlastima predsjednika Tuđmana, Tomac je u stilu Nenada Zakošeka, recentne povijesne događaje i složene društvene zakonitosti, sveo na osobne preferencije izrugujući se na taj način znanstvenoj metodologiji.

Škorin, prilično skroman, a nužan zahtjev je Tomac proglasio željom za apsolutnom vlašću posve na istoj matrici s koje su na Škorinu tezu nasrnuli svi antifašisti, a Tuđmanove neusporedivo šire ovlasti je pokušavao minimalizirati posve nepotrebno, jer ih ne treba politološki opravdavati zbog teorijske i praktične uvjetovanosti i kontekstualne nužnosti, navodnim Tuđmanovim samoupravnim refleksom u kojemu je čitav niz Tuđmanovih inicijativa palo na debatnim kružocima tadašnjih vijeća, tijela i institucija. Uz Tuđmanovu pokornu suglasnost!?

Ispada da je Tuđman bio običan šalabajzer, koji bi se ujutro sjetio nečega pa odmah s tim išao pred ovlašteno vijeće mudraca, čekajući kao dijete što će oni reći. Uz to što je to prilično ponižavajuća i po svemu poznatome potpuno netočna slika Tuđmana, o čemu mi svjedoče vjerodostojniji svjedoci od Tomca, takav pristup zanemaruje teorijski i praktično s pozicije državnog, dakle ustavnog poretka ključnu činjenicu – tko je bio ovlašten donositi odluke.

Vrlo ozbiljan problem

To je bio predsjednik, dakle Tuđman, i u analizi ustavnih pozicija jedino je to bitno, a bitno je i u faktičnom smislu jer su mi neposredni sudionici događaja manje izloženi u javnosti rekli jednostavno da to nije točno. Jer, u konačnici, onaj tko je ovlašten odlučiti, može u nekom trenutku svojom voljom dopustiti nekome drugome kreiranje odluke, to je u čitavome nizu pitanja stvar mudroga izbora i sposobnosti rukovođenja, ali čak ako je državnu odluku bilo tko osmislio, uvijek je službeni donositelj samo onaj tko ima ovlasti.

Jedino tako se može primjenjivati metodologija mjerenja odgovornosti, grješnosti i zasluga, jedino na službenim ovlastima se mogu uspoređivati državni koncepti, a ne na osobnim odstupanjima od njih.

Ne čudi me to što je osobna preferencija u formi nagađanja o njoj, metodološki pristup Nenada Zakošeka, ali postaje vrlo ozbiljan problem ako se na taj način s istim problemima poistovjećuje profesor Zdravko Tomac, koji bi bar deklarativno morao imati silan otklon od zakošijade i njegovoga aktivističkoga načina tumačenja politološke znanosti, koji bi bio ispod razine čak i kardeljevskoga promišljanja društvenih odnosa.

Proglašavajući Škorine teze apsolutističkom namjerom Tomac ulazi u neobranjiv prostor nužnog proglašavanja Tuđmana diktatorom, a to su stajališta svih detuđmanizatora ili točnije, svih protagonista svekolikog razdržavljivanja Hrvatske. Ja sam prilično siguran da Tomac to radi nesvjesno, ali motiviran prije svega zbog potrebe nužnog premoštavanja velikih raspuklina u osobnom političkom hodu, od čovjeka koji je s Račanom 25.lipnja 1991. godine napustio sabornicu inzistirajući na Ustavnoj odluci o samostalnosti s trenutnim započinjanjem razgovora sa Srbijom o novoj državnoj zajednici, do današnjeg deklarativno ultimativnog državotvorca. Zbog osobne potrebe sravnavanja te smrtonosne nekonzistentnosti Tomac upada u bitne kontradikcije, osporavajući istodobno teze koje zastupa.

Nadalje, komentirajući Zorana Milanovića, Tomac također izbjegava iz nekih razloga reći bit stvari, ili jednostavno ne zna što je bit, a morao bi znati, ako se predstavlja profesorom političkih znanosti.

Osporavati Milanovića pričom o lex Perković je lakrdija. Naime, njegovo biračko tijelo u velikoj većini i danas Perkovića, Mustaća, zatim Tita, Bakarića, cijeli niz komunističko-jugoslavenskih protagonista smatra herojima, a Tuđmana običnim ustašom ili blaže, a jednako za taj mentalni sklop krimogeno – rušilačkim nacionalistom.

Pitanje je kome Tomac šalje takve poruke?

Oni koji po definiciji podupiru Milanovića, kao i svakog kandidata navodne ljevice ne haju za tim, jer bi u suprotnom morali prestati biti to što jesu, a oni koji to znaju i koji očekuju rješenja na nacionalnom spektru, trebaju sasvim druge poruke. Prva je respektiranje činjenice da imamo dio takvoga biračkoga tijela, da ga nema smisla osporavati na svojoj poziciji navodeći njegove navodne inkriminacije, koje su njegovome tijelu herojstvo, a druga je, na nacionalnoj poziciji pronaći mehanizme, programe i vrijednosti, te protagoniste, koji će takvu političku paradigmu svesti na egzotični minimum što joj i pripada, i s vremenom ju kriminalizirati kao povijesni incident.

Zašto bi se onda Milanoviću spočitavalo to što je pokušao zaštititi interese svoga birača aktom lex Perković, te čitavim nizom sličnih, manje vidljivih a pogubnijih akata? On je jednostavno prisiljen na to, a nacionalni ili tzv.desni komentatori i analitičari bi morali pronaći valjane znanstvene i političke zakonitosti, te programske pozicije nacionalnih kandidata, koji će tome biračkom tijelu i njegovim protagonistima uvjerljivo oduzeti instrumente kontrole i dominacije nad slobodnom Hrvatskom, koja je po definiciji suprotnost svemu što ti ljudi i strukture predstavljaju.

Ovako, Tomac zabrinjavajuću činjenicu da nekoliko stotina tisuća ljudi ustrajava uz golemu sustavnu potporu državnih politika, čak i onih koje se deklarativno pozivaju na Tuđmana, kao aktualna Plenkovićeva, na afirmaciji razarajućih suprotnosti samoj ideji hrvatske državnosti samo konstatira, i kritikom Škorinih programskih teza, ponovo poziva naciju na razgovore do suglasnosti takvih suprotnosti.

Sprječavanje razvoja interesa hrvatskog naroda

To izravno znači da predlaže beskonačno nadmudrivanje golemih neuravnoteženih pozicija, gdje očekuje da onaj tko ima dominaciju u svakom pogledu shvati da ta dominacija nije u interesu hrvatskog naroda. Pa oni i koriste tu dominaciju da bi spriječili razvoj interesa hrvatskog naroda. Neshvatljivo je kako to profesor na političkim znanostima u mirovini i deklarirani hrvatski nacionalist ne razumije, no to bi bio samo njegov profesionalni problem i dio njegove znanstvene ostavštine, kad to ne bi bio i programsko-politički govor vrlo prisutnog političkog mislioca i analitičara koji medijski jako utječe na javnost takvim tezama, a po vlastitom priznanju u Bujici u svakodnevnim razgovorima s predsjednicom Republike jako utječe na razvoj hrvatske političke prakse i misli.

A to nije dobro.
Konačno, a ovo je ponajmanji grijeh načelne naravi, Tomčeva javna zaštita pozicija predsjednice Republike, koliko god bila dobronamjerna, na iznesenim polazišnim stajalištima zapravo ispada medvjeđa usluga upravo Kolindi Grabar Kitarović, koja uopće, usprkos čitavome nizu načelnih prigovora na njezine politike, ne stoji tako loše u memoriji i percepciji hrvatskoga naroda, da bi ju trebalo braniti banalnim osporavanjem njezinih suparnika kao Škore u ovome slučaju, ili banaliziranjem zahtjeva za ravnotežom državnoga poretka u odnosima predsjednika Republike i Sabora.

Nije naime smisao kritika aktualnih programa i kandidata za predsjednika Republike svrstavanje za Škoru, Kolindu Grabar Kitarović ili nekoga trećega, nego je smisao kritika nastojanje da se postigne i nametne u javnome diskursu nekoliko ključnih nacionalnih pitanja hrvatskoga naroda oko kojih kandidati za predsjednika Republike moraju imati, ne samo površna saznanje o nedostatcima, koja vidi svaki razuman hrvatski čovjek, nego i vrlo jasna rješenja, koja mogu nametnuti na različite načine.

Kritizirati Škoru zato što namjerava u uočenoj neravnoteži odnosa državnih institucija i realnih nacionalnih interesa koristiti referendum ili što zahtjeva pravo na službeni državni referendum je besmisleno, a ocjenjivati to apsolutizmom, totalno je odreknuće od elementarnih demokratskih normi. I, usput, izraz nepoznavanja aktualnih ovlasti predsjednika države, koji usprkos tome što nema pravo na službeni državni referendum, dakle na referendum bez prikupljanja potpisa, to pravo ima i danas u formi suradnje s civilnim udrugama i organizacijama.

A političko pitanje prvoga reda je, zašto to pravo nije do sada korišteno usprkos saznanja o neravnotežama, koje razaraju društvo, te tko je spreman to pravo konačno započeti koristiti radi prisile državnoga poretka na razgovore i odstupanje od pogubnih modela upravljanja hrvatskom državom. Škorina iskazana namjera za korištenjem toga prava zato nikome tko drži do hrvatskih, ali i civilizacijskih standarda ne može biti sporna.

Šteta je da ljudi koji baštine priličan ugled u hrvatskom narodu kao Tomac, ustrajavaju na propagandnom aktivizmu, umjesto da se pojave kao autoriteti koji će osvijestiti naciju jednostavnim objašnjenjima i s druge strane natjerati političke protagoniste svojim javnim kritikama na bitno drugačije, bolje ponašanje.

Nebitni su u ovome svemu i Miroslav Škoro i Kolinda Grabar Kitarović, bitan je jedino i uvijek hrvatski nacionalni interes, to mora biti ultimativni kriterij, a mi svi na javnoj sceni koje ljudi slušaju i čije riječi dopiru do tisuća čitatelja i slušatelja moramo biti sluge isključivo te namjere i cilja bez obzira na osobne ili slučajne preferencije.

Fenix-magazin/Marko Ljubić

NAPOMENA: Stavovi izneseni u pismima čitatelja, kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Fenixa

Pogledajte drugo

albina

SVI SU IZNENAĐENI: Albina nije uspjela Hrvatsku odvesti u finale Eurosonga

Hrvatska predstavnica Albina nije se plasirala se u finale ovogodišnje Eurovizije, pokazali su rezultati glasanja nakon …