Ovo je potpuno drugi svijet koji ne bi poželio ama baš nikome. Čovjek je tako lako biti samo ako to hoćeš, a bojim se da je za neke već kasno, riječi su Vlade koji se ovih mjeseci nosi sa najtežom borbom u svom životu, borbom sa leukemijom svog unuka.
Postavio je tekst na svom facebook profilu s naslovom “Gdje će nam duša svima?”
Tekst se osvrće na prosvjede u Splitu i farizejsko ponašanje vjernika koji prosvjeduju poneki i da ne znaju zašto prosvjeduju a zatvaraju oči pred stvarnim problemima, poput bolesne djece.
Svjedoci smo histerije ovih mjeseci gdje se internetom širio lanac molitvi protiv Istanbulske konvencije i dok su se postali po facebooku bijesni komentari velikih vjernika, koji psuju, pozivaju na mržnju, ne znajući niti zašto prosvjeduju, negdje par koraka do nas su bili oni koji imaju stvarne probleme, zbog kojih se ne dižu glasovi i ne prosvjeduje. Obitelji sa bolesnom djecom zbog kojih nitko neće organizirat autobuse, čovjeka koji je nosio križ iz Rijeke nitko nije dočekao u Zagrebu na trgu osim roditelja bolesne djece.
Nitko ne mari dok ga ne udari po njegovom, a kad ga udari tek tada će shvatiti da “nobody cares” jer nisi ni ti ništa sam učinio za ovo društvo kad je drugom trebalo.
Meša je rekao nije čovjek ono što misli nego ono što čini, a što činimo da ovaj svijet bude bolji osim što smo spremni za vjeru prosvjedovat, za vjeru ratovat, za vjeru ubijat ali po vjeri živjeti, rijetki su spremni. Pa odluči se jednom i uradi napokon pravu stvar,možda u tome ne leži trenutna sreća ali će ležati tvoja veličina.
Budi čovjek, okreni se potrebitima, pogledaj na odjel bolesne djece, olakšaj njima i roditeljima bar malo, da se mogu boriti sa bolešću jer prevelik je teret i bol da se bore i sa sistemom. Budi čovjek, jer imati suosjećanje za drugog je mala stvar koja, čini veliku razliku među ljudima.
Odijelo te ne čini gospodinom, umotavanje zastavom domoljubom, križ koji nosiš oko vrata vjernikom. Tvoja djela, samo tvoja djela se broje i ona te čine čovjekom ili nečovjekom. Pomažući drugima pomažemo sebi, nemoguće je osjećati se loše pomažući drugima. Pa do kada ćemo onda zatvarati oči na prave probleme. Jer netko je davno rekao odgovorni smo za ono što radimo, ali i za ono što ne radimo.
Katarina Pejić
OPSAKA: Stavovi izneseni u pismima i komentarima čitatelja su osobni stavovi autora i nužno ne odražavaju službene stavove portala
