Prema izvješću Europskog statističkog ureda, Hrvatska se u veljači ove godine svrstala među zemlje Europske unije s najvišim stupnjem nezaposlenosti, čak 20,3 posto. Zauzela je i vodeće mjesto u odnosu na isti mjesec prošle godine.
Sad se postavlja pitanje, isplati li se ići u Hrvatskoj na fakultet? Dobro, nekima se isplati. Znamo i na koga se to odnosi, na „zlatnu mladež“. Oni će uvijek imati nekog svog, tj, vitamin B. A što je s onima koji ne spadaju u tu mladež, oni koji su prepušteni sudbini, ali u sebi gaje zrno nade da se ipak isplati. Pa na kraju završe na zavodu za zapošljavanje. Tko je tu kriv? Država? Sustav? Ili pak ta osoba koja je studirala?
Tu itekako treba velike promjena, npr. smanjiti neke određene struke, ili uvesti neki novi smjer zanimanja koja će Hrvatskoj pridonijeti, a ne biti suvišan.
Možda bi se trebala neka zvanja ograničiti prilikom upisivanja na fakultete. Jer nekih struka ima završenih i za 20-tak godina unaprijed, dakle smanjivati ili uvesti nešto novo, da ne bude toliko nezaposlenosti i da ne bude nakon „faksa“ direktno prijavljivanje na burzu.
No, sve je to politika, novac samo novac, znači kad trebaš na studij, vrata su širom svakome otvorena, a kad se trebaš nakon studija zaposliti, tu već počinje druga priča. Tu ne spadaju oni s vitaminom B. No, Zavod za zapošljavanje (HZZ) nije baš tako strašan, imaju i oni svoje programe, ideje i naravno malu novčanu pomoć, no to se ne može usporediti s novcem koji je otišao uložen u studij. Neusporedivo je. Dakle, nakon studija većina mijenja svoj smjer zanimanja, gleda se da ne bude nešto uzaludno ili promašeno. Primorani su birati nešto sasvim drugo da bi se zaposlili, katkad je to i jedini izbor.
Što hrvatska Vlada ili politika poduzima u vezi toga? Raspravljaju. I dalje raspravljaju. A od napretku ili poboljšanju ni slovo. A bune se da toliki mladi i nezaposleni odlaze iz države. To im je jedino sto preostaje, da idu tamo gdje ce dobiti priliku i gdje im se neće zatvoriti vrata pred nosom.
Ili bi trebali sjesti državi na leđa i kukati svoju uzaludno potrošenu takozvanu priliku nakon studija, za koju su se do zadnjeg nadali da neće biti uzalud. Dok država i dalje stoji na istom, ni lijevo ni desno da se počne rješavati ta situacija.
O tome možemo raspravljati dan i noć, no situacija ostaje ista. Tko je tu kriv? Student poslije završenog studija ako završi kao nezaposlen, može samo sjesti i plakati. Ili sve promijeniti, od zanimanja do promjene države.
Marina Bilić
