Jugoslavije nema već 31 godinu. Sa njom su nestale tekovine NOB-a, nestali su lik i djelo „druga Tita“. Iako je nema više na karti svijeta, ostala je u mentalnom sklopu raznih jugo- struktura, koji bi je rado oživjeli. I ne samo oni nego i međunarodna zajednica koja bi opet preko leđa Hrvata gradila neki mir na tom „brdovitom Balkanu“
Piše: Lili Benčik/hrvatskepravice
Punu 31 godinu nakon međunarodnog priznanja Republike Hrvatske dižu glas razne pristalice jugo-mentalnog sklopa protiv države Hrvatske, hrvatskog naroda i Katoličke crkve koja je dio hrvatskog identiteta.
Idu tako daleko da tvrde da su Titovi partizani stvorili Hrvatsku, a hrvatski branitelji je samo obranili!? Što je apsurdno, jer ne postavljaju pitanje od koga su Hrvatsku obranili? Tko je bio agresor na Hrvatsku? Hrvatsku su obranili hrvatski branitelji od agresorske JNA koje se upregla u velikosrpsku politiku Srbije i time poništila „bratstvo i jedinstvo“. Titovi partizani očito su se borili za Jugoslaviju sa bratstvom i jedinstvom, a ne za slobodnu i demokratsku Hrvatsku protiv koje su se svrstali uz velikosrpsku politiku.
Kako je Katolička crkva dio hrvatskog identiteta, još od Svetog pape Agatona ( 678-681) u 7.stoljeću koji je pokrstio Hrvate o čemu piše u poslanici caru Konstantinu IV, koju je poslao u Carigrad, a uz Papu poslanicu je potpisalo svih 125 prisutnih biskupa, među kojima i biskup iz Istre, dok s ostalog hrvatskog područja nema potpisnika. Sabor na Rižani 804.godine. U papinom pismu među piše:
“Između barbarskih naroda, kako Langobarda tako i Slavena, također u sredini Franaka i Gala, nalaze se mnogi od mojih sluga (tj. biskupa), koji se s obzirom na apostolsku vjeru ne prestaju revno mučiti….”
To potvrđuje u svome djelu ”De administrando imperio”, bizantski car Konstantin Porfirogenet, koji kao suvremenik prvoga hrvatskog kralja Tomislava (vlada od 912. do 959. godine), piše: “Hrvati poslije krštenja postaviše vlastoručni ugovor te se tvrdom i nepokolebljivom vjerom zakleše sv. Petru da nikada neće provaljivati u tuđe zemlje niti ondje ratovati, već da će radije živjeti u miru sa svima koji to budu htjeli. A od Pape su za to dobili molitvu (obećanje) da će se za njih boriti i na pomoć im biti Bog Hrvata, kadgod drugi narodi provale u hrvatsku zemlju i ratom ih uznemire, a Petar, učenik Kristov, obdarit će ih pobjedom.” Od tuda usklik Bog i Hrvati!
Pismenu potvrdu imamo i od pape Ivan VIII. dana 21. svibnja 879. godine s konfesije sv. Petra uzdigao je ruke Svemogućemu i blagoslovio narod Hrvata i njegova kneza Branimira. Nekoliko dana kasnije, 7. lipnja, poslao je Papa i tri zasebna pisma, jedno naslovljeno na kneza Branimira, drugo na izabranog ninskog biskupa Teodozija, i treće na svećenstvo i vjerni hrvatski puk. Tim činom Papa je priznao državu Hrvatsku i kneza Branimira kao njenog poglavara. Bilo je to prvo međunarodno priznanje Hrvatske države u povijesti.
Razdruživanjem i prekidanjem svih državno -pravnih sveza sa Jugoslavijom nismo se oslobodili i Jugoslavena i svih pridruženih mrzitelja Hrvatske.
Opstali smo kao narod, usprkos ogromnom broju žrtava u mnogobrojnim ratovima za druge gospodare i za osamostaljenje na putu do stvaranja vlastite države zahvaljujući vjeri u Boga i uz potporu Katoličke crkve.
U 1. svjetskom ratu stradalo je oko 246 000 Hrvata, 137 000 vojnika i 109 000 civila. U i nakon 2.svjetskog rata od 526 000 do 600 000 tisuća Hrvata je stradalo, ovisno od autora koji su objavili studije o broju žrtava u poraću, na Bleiburgu i Križnom putu. Pretpostavlja se da je stradalo 209 000 domobrana i 125 000 Ustaša, civila i ostalih koji su bježali u Austriju prema Saveznicima. Poznata je izjava komunističkog dužnosnika da je” Hrvate trebalo pobiti, da bi Jugoslavija mogla živjeti”
U Domovinskom ratu je na hrvatskoj strani ubijeno ili nestalo 15 840 hrvatskih branitelja, sa civilnim žrtvama ubijeno je 22 211 osoba, prognano i protjerano 550 000 osoba, a 150 000 ih je bilo u izbjeglištvu u inozemstvu. Ratom i ratnim razaranjima bilo je obuhvaćeno 54% hrvatskog teritorija ,a pod okupacijom je bilo 26% hrvatskog teritorija.
U tijeku Domovinskog rata agresori Srbija i JNA nisu imali namjeru samo fizički zauzeti hrvatski teritorij, već je bitno naglasiti da je to bio osvajački rat za etnički čistu Veliku Srbiju u kojoj ne bi bilo mjesta za Hrvate. Tu se radilo o potpunom brisanju i uništenju Hrvata kao naroda, uništenju njegova identiteta, vjere, kulture i povijesti postojanja na ovom prostoru!
I što je najstrašnije po jedan narod, najgore što mu se može dogoditi je tzv. Peta kolona, koja razara nacionalno biće i nacionalni identitet iznutra! Poznato je tko su ti petokolonaši, ali da ih nabrojim barem neke: Orjunaši, jugo-udbaši, jugo-nostalgičari, mentalni komunisti, iredentisti, regionalisti i svi oni koji se ne mogu pomiriti sa postojanjem samostalne Republike Hrvatske. Među njih ubrojila bih i korumpirane političare kojima su privatni i grupacijski interesi iznad nacionalnih interesa vlastite domovine. Ne smetaju njima ni alarmantni podaci o iseljavanju i negativnoj demografiji, glavni su im osobni ili grupacijski interesi.
Iz svega navedenog proizlazi da opstanak hrvatskog naroda ne bi bio moguć bez Božje ruke, kao što sam u uvodu napisala, prati nas Božji blagoslov još od stoljeća sedmog. I kada smo izborili krvlju i velikom žrtvom slobodnu Hrvatsku, petokolonaši nas žele potpuno očerupati, raseliti i uništiti, da ono što nisu uspjeli s agresorima u ratu, dovrše u miru! Peta kolona potpomognuta sa domaćim Srbima i SPC, sa korumpiranim i u kriminal uvučenim pripadnicima svih političkih opcija, ne staje u svojim namjerama da što dulje ostane na vlasti i dovrši uništenje Hrvatske države!
Jer kako se hrvatski narod uopće drznuo i pomisliti da može vladati i uređivati svoju državu po svom vrijednosnom sustavu.
Mediji su najbolje oružje u rukama petokolonaša preko kojih u sprezi sa vladajućim hrvatskim strukturama slobodno, bez odgovornosti, bez kazne razaraju Hrvatsku iznutra u svim segmentima života.
O da, njima su puna usta demokracije, slobode i ljudskih prava! Pa i vjerske slobode bi oni poštivali, ali da se svi vjernici zatvore u Crkve da ih ne vide, da budu nevidljivi. Jer čim su vidljivi, čim vjernik živi i svjedoči svoju vjeru oni se odmah osjećaju ugroženi u svojem poimanju ljudskih sloboda po njihovim kriterijima.
Preostali dio teksta autorice Lili Benčik pročitajte na linku njezine stranice Hrvatskepravice OVDJE
Fenix-magazin/SIM/Lili Benčik/hravtskepravice
