Kada je Kolinda Grabar Kitarović u siječnju 2015. tijesno pobijedila protukandidata ljevice Ivu Josipovića i tako postala prvom hrvatskom predsjednicom, Hrvatska je bila, slikovito rečeno, obojena u crveno te ideološki i politički duboko podijeljena zemlja.
Petnaestogodišnja politika dvaju crvenih predsjednika regionalaca Stjepana Mesića i Ive Josipovića, bila je obilježena omalovažavanjem i prekrajanjem novije hrvatske povijesti, lažiranjem uzroka i posljedica agresije Srbije na Hrvatsku s ciljem izjednačavanja krivnje, obnovom titoizma i detuđmanizacijom, oživljavanjem postjugoslavenskog prostora regionalnim povezivanjem nazvanim „Jugosfera“ i euroatlanskim integracijama zemlje.
Takvu politiku u mnogome su kreirali savjetnici bivših predsjednika Mesića i Josipovića, od kojih je jedan bio i posljednji ministar vanjskih poslova SFRJ Budimir Lončar, koji je, među ostalim, isposlovao embargo na uvoz oružja SFRJ, čime je najviše bila pogođena Hrvatska. Drugi savjetnik je bio projugoslavenski orijentirani Dejan Jović.
Krivotvorili istinu o Domovinskom ratu
Toj i takvoj politici krivotvorenja istine o Domovinskom ratu i stvaranju moderne Hrvatske, regionalnog povezivanja i afirmiranja titoizma i stalne proizvodnje ustaštva u Hrvatskoj suprotstavila se Kolinda Grabar Kitarović politikom pomirbe i domoljublja, utemeljenoj na suverenoj strategiji dr. Franje Tuđmana, na kojoj je stvorena i obranjena Republika Hrvatska. Ta Hrvatska ima svoje temelje u demokratskim vrijednostima, s jednakim odmakom prema svim totalitarnim režimima, a povezana je s Europskom unijom i NATO savezom.
Tadašnji predsjednik SDP-a i Vlade Zoran Milanović, koji se koju godinu ranije svrstao među titoiste, politički i ideološki nije u bitnoj mjeri odmicao od Stjepana Mesića i Ive Josipovića. Uz prethodnu dvojicu crvenih predsjednika, Zoran Milanović je bio jedan od najzaslužnijih za ideološke podjele u društvu. Nakon što je preuzeo vlast početkom 2012. godine, jedna od prvih odluka bila je oduzimanje saborskog pokroviteljstva nad komemoracijom u Bleiburgu, kojom se komemoriraju nevine hrvatske žrtve stradale na kraju Drugog svjetskog rata od strane Titove Jugoslavenske armije.
Njegove tvrdnje kako je komemoracija u Bleiburgu zapravo komemoracija NDH i ustaštvu duboko je vrijeđala osjećaje žrtava Drugog svjetskog rata. Obustavljanje istraživanja komunističkih zločina, dodatno su produbili sumnju brojnih obitelji kako neće nikada saznati istinu o svojim stradalima, unatoč činjenici kako je stvorena hrvatska država.
Zoran Milanović lažno optužuje hrvatski narod
Svojom izjavom, prilikom komemoracije u Jasenovcu, kako su u NDH masovna ubijanja, progoni i zločini počeli prije nego u nacističkoj Njemačkoj i fašističkoj Italiji, izrekao je povijesne krivotvorine i ponovio velikosrpske optužbe, što je izazvalo zgražanje velikog dijela hrvatske javnosti.
Da vlast Zorana Milanovića i njegovog SDP-a ne baštini demokratske i europske vrijednosti, nego da štiti bivše komunističke i jugoslavenske strukture, pokazao je izglasavanjem Lex Perković samo dva dana prije ulaska u EU, s ciljem onemogućavanja izručenja jugoslavenskog obavještajca Josipa Perkovića njemačkom pravosuđu zbog ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića.
Predsjednica pokroviteljica Bleiburške komemoracije
Jedini mogući odgovor u cilju sprječavanja dubljih podjela u društvu predsjednice Kolinde Grabar Kitarović na takvu politiku Zorana Milanovića bio je predsjedničino pokroviteljstvo nad Bleiburškom komemoracijom, kao i posjeta Bleiburškom polju i odavanje pijeteta nevinim žrtvama bez prisustva medija i javnosti.
Predsjednica je također posjetila Jasenovac i odala počast svima nevino stradalim žrtvama toga ustaškog logora, što je, naravno, i ovaj puta to učinila bez prisustva medija jer nije željela sudjelovati u političkim igrama Milorada Pupovca.
Takvim svojim ponašanjem, hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, pokazala je kako ne pristaje na Milanovićevu politiku podjele na „mi ili oni“, nego upravo suprotno. Ona je vodila politiku pomirbe nacije kao zalog prosperitetnije budućnosti, odajući počast svim nevinim žrtvama totalitarnih režima.
Njezina politika pomirbe bila je na tragu rezolucije Vijeća Europe 1481. iz 2006. godine, koja govori o potrebi međunarodne osude totalitarnih komunističkih režima, ali i nedavno izglasane Rezolucije Europskog parlamenta „O važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe“, kojom se izjednačavaju komunistički i nacistički zločini i koja poziva zemlje bivšeg istočnog bloka, poput Hrvatske, da provedu svoju političku tranziciju.
Uklonila je bistu J. B. iz Ureda predsjednice
Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović je činom uklanjanja biste komunističkog diktatora J. B. Tita iz svoga ureda na Pantovčaku, na simboličan način napravila odmak od komunističke ideologije i političkog jugoslavenstva.
Jedan od ciljeva Kolinde Grabar Kitarović bio je i izgradnja Hrvatske kao političke nacije u kojoj su svi, bez obzira na vjeru i narodnost, politički Hrvati. Međutim, taj proces stvaranja političke nacije po uzoru na Francusku, Njemačku, Italiju, od samog je početka snažno opstruiran od lijevog jugoslavenskog dijela političkog spektra, povezanog s predstavnicima srpske manjine u Hrvatskoj. Oni, od samog početka stvaranja hrvatske države, ne mogu prihvatiti da je Hrvatska nacionalna država hrvatskog naroda, koju čine politički Hrvati.
Unatoč propasti ideje o stvaranju velike Srbije i poraza u Domovinskom ratu, Srbi u Hrvatskoj ne žele postati politički Hrvati, nego traže poseban status, status političkog naroda s krajnjim ciljem obnavljanja političke autonomije.
Onemogućavanje stvaranja Hrvatske kao političke nacije
Proces onemogućavanja stvaranja Hrvatske kao političke nacije, podržava i naš izborni proces utemeljen na neravnopravnosti državljana. Tako 400.000 hrvatskih iseljenika i Hrvata iz BiH s pravom glasa ima tri predstavnika u Hrvatskom saboru, s druge strane postoje privilegirani državljani srpske nacionalnosti, koji također imaju zagarantirana tri zastupnika u Saboru, iako ih po posljednjem popisu ima 186.000 i, naravno, nemaju svi pravo glasa, dok ostale nacionalne manjine imaju još pet zastupnika u hrvatskom parlamentu.
Tom procesu onemogućavanja stvaranja političke nacije pridonio je Zoran Milanović, koji je prilikom ispunjavanja europskih kriterija uvjetovao formiranje dvotrećinske većine u Saboru smanjenjem broja glasova hrvatskih iseljenika i Hrvata iz BiH, što nije bilo ni u kakvoj vezi s pristupnim pregovorima.
Odmak od Balkana i politika „Tri mora“
Jedan od važnijih vanjskopolitičkih ciljeva Kolinde Grabar Kitarović bio je i micanje Hrvatske iz regije i snažnije povezivanje sa zemljama srednje Europe okupljene oko „Inicijative tri mora“, u cilju jačanja trgovinske, energetske i geopolitičke suradnje država smještenih između tri mora – Jadran-Baltik-Crno more.
Inicijativu je snažno podržala i američka administracija te predsjednik Donald Trump, a jednu od ključnih uloga u Inicijativi imala je i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, kada je u ljeto 2016. i formalno pokrenut projekt o suradnji između Hrvatske i Poljske.
Fenix-magazin/Dario Holenda
