Dok je svugdje u svijetu popis stanovništva statistika, u BiH to nije. Sve je ispolitizirano do zadnjeg detalja, gdje se politički korpusi u zadnjim izdisajima bore kako sto više potaknuti svoje nacionalnosti na popisivanje. Što i ne čudi nikog, jer poznata je uzrečica u zadnje vrijeme: gdje prestaje logika počinje Bosna i Hercegovina.
Po zadnjim preliminarnim izvještajima nekih medija u BIH, Hrvata se negdje popisalo oko 6 % , što je stravično poražavajuća brojka. Od prijeratnih 700.000 Hrvata, koji su činili 17,4 % na zadnjem popisu stanovništva, danas polako izviru rezultati koji će, okončanjem popisa, sigurno i pokazati činjenicu da su Hrvati u BiH najveći gubitnici ratnih i poslijeratnih zbivanja. Među njima, Bosanski Hrvati su prošli najgore. Prijeratna brojka govore da je samo u Bosanskoj Posavini bilo oko 200.000 Hrvata. A danas ih je svega nekoliko desetaka tisuća.
O neorganiziranosti popisa nećemo puno ni pričat, jer sve više sliči na cirkus a najmanje na popis. Da i ne govorimo da traje 15 dana, što je gotovo izvan pameti jer jedna Njemačka je radila taj popis pola godine. Ali da ne duljimo: Zakon o popisu nalaže da je popisivač dužan pozvoniti tri puta na vrata kuće. Pitamo se tko je ovdje lud? Gdje da pozvone popisivači u Bosanskoj Posavini Hrvatima koji su protjerani, kojima je sva imovina uništena i porušena, koji su raseljeni po svim kontinentima.
Imaju li svjetski i političari u BiH dostojanstva i obraza provoditi takav popis dok su Hrvati još protjerani i raseljeni? Što ljudim iz Bosanske Posavine, o kojima se nitko dvadeset godina nije brinuo, sada preostaje? Ne popisati se – nije rješenje. Ono bi samo pomoglo onima koji ne bi htjeli da se Hrvati vrate na svoja ogništa. Zato se treba popisati, iako to neće biti lako jer popisne formulare treba brzo popuniti i poslati u popisivačke jedinice svojih gradova iz kojih su davno protjerani.
Treba ih popuniti i upisati. Neka taj naš popis bude poziv “bjelosvjetskim i domaćim” političarima da prođu Bosanskom Posavinom i uvjere se tko danas živi u Bosanskoj Posavini: tek jedan posto povratnika, starih baka i djedova, koji su došli okončati život na rodnoj grudi. Obnovljen je strahovito mali broj kuća, ali i to što je obnovljeno zjapi prazno i zaključano. Obnovljene su gotovo sve crkve ali nemaju svoje Hrvate katolike da zaore molitvom.
Dvadeset godina se politika u BiH i Hrvatskoj ponaša prema Bosanskim Hrvatima kao prema otpisanoj skupini u državi koja ne poštuje njihova najosnovnija prava, pa ni pravo na dostojanstven povratak. A sve je to zahvaljujući pogreškama politike svjetskih i BiH moćnika, koja je Bosanske Hrvate odavno smjestila u kategorijua „Beskućnika“. Ma koliko god to teško izgledalo, ne popisati se bilo bi priznanje takvog stanje s kojim se Hrvati Bosanske Posavine nikada neće prihvatiti niti se s njom pomiriti.
Katarina Pejić
