Zašto se Hrvati dijele na lijeve i desne, ustaše i partizane, na bogate i siromašne, na lopove, kriminalce pa i na pijance?
Nikada neću shvatiti bespotrebne podjele među Hrvatima, još manje ću se ikada pomiriti s tim, a zalagat ću se do kraja svog života da se to promijeni! Htjeli mi priznati ili ne, sama činjenica da su crtice povijesnih pokušaja razdvajanja hrvatskog nacionalnog identiteta ostavile duboki trag u nama.
U manjim sredinama, iz koje i sam potječem i u kojoj sam odrastao, često se mogu čuti razne priče i predviđnja budućnosti djeci koja su iz siromašnih obitelji, kojima je jedan od roditelja sklon alkoholizmu, kojima je otac, djed pa čak i bliži rođak bio ustaša ili partizan u Drugome svjetskom ratu, slušamo o tome tko je tko bio i kako je što stekao i tome slično.
Središnje teme egzistencije, pa i rješenja za bolji život običnog čovjeka, našem narodu su bile sporedne teme. Nažalost, u spomenutim procjenama sagledavaju se samo negativne strane i temeljem istih ljudima se dijele moralne lekcije. Predbacuju im se društveni odnosi a djeci u razvoju ne nude se moralne vertikale već udaraju pečati nečeg negativnog. Držim kako bi se čovjeku trebale gledati njegove pozitivne osobine. Uostalom, prema kršćanskom socijalnom nauku, svaki čovjek ima pravo na praštanje i pokoru.
Možda bi bilo korisno pojasniti moje dojmove kako se ne bi pomislilo kako samo prebrojavam samo negativne strane svog naroda, pa evo nekoliko činjenica koje govore u prilog tome:
Prije nekoliko godina sjedio sam u lokalnome kafiću i slušao priču u koju su bili uključeni gotovo svi prisutni gosti. Tama je bio jedan mladi dečko čiju sam cijelu obiteljsku situaciju dobro poznavao. Dijete je pohađalo tek sedmi razred i uistinu mu je jedan od roditelja imao problem sa učestalim konzumiranjem alkohola. Pubertetliji to nije toliko smetalo jer je znao pozitivne, a i negativne osobine svog roditelja. Nije se previše osvrtao na lokalne priče a niti se sramio seoskih ogovaranja. Njegov moto bio je završiti osnovnu, zatim srednju školu a potom i započeti studij te paralelno pomagati svojim ostalim sedmero braće i sestara.
Dječak je imao u svome društvu dosta starijih prijatelja. Budući je njegovo razmišljanje dobrim dijelom pripadalo starijem društvu, on je s njima znao provoditi druženja sve do sitnih jutarnjih sati.
Naravno, pri povratku ranoranioci bi uvijek zapazali i započinjale bi priče i ogovaranja sa strane; “vidi ti njega, bit će poput svoga oca”ili ” sram nek ih bude kako odgajaju svoju djecu”…” što bih ja svome napravio da je takav”ili “da mi je vidjeti koju će školu taj završiti “itd.
Nedugo poslije šetao sam svojom ulicom i ugledao dijete najglasnijeg kritičara seoskih prilika kako iskače kroz prozor vlastite kuće jer mu otac ne dozvoli izlaske poslije 22 sata. A zamislite, otac mu je jedan od glasnijih u kafiću, kada se tiče osuda drugih. Naravno da nisam ostao iznenađen, već sam žalostan jer se s jedne strane osuđuje dijete koje je tek počelo živjeti, a još sam žalosniji vidjeti dijete koje bježi roditeljima kroz prozor dok se oni bave ogovaranjima i prooročanstvom drugima.
Desetak godina nakon toga od onih koji su negativno sudili, djeca su nažalost krenula stranputicom, a već unaprijed osuđeni završio je fakultet i otišao u inozemstvo te postao jedan od najboljih menadžera Europe u svojoj branši. Na pisanje ovog komentara potaknula me priča od prije nekoliko dana, prilikom posjete svojega rodnog mjesta ali drugih gradova gdje sam se uistinu naslušao svega i svačega.
Zapitao sam:” Za Boga miloga, pa ima li u mojoj Hrvatskoj netko tko je pošten, jer svatko tko nešto radi je kriminalac, lopov, svatko tko se bavi politikom, udbaš, ustaša ili komunist, svatko tko ne radi ništa ili je propali firmaš, pijanac ili pak čovjek koji o svim teškim optužbama progovara “.
Živim za dan kada ću doći u svoju domovinu i osjetiti optimizam svoga naroda, kada će svatko rješavati svoje probleme ne opterećujući se tuđima, kada će svatko uživati svoju sreću ne želeći drugome nesreću, kada će svatko raditi svoj posao profesionalno, pažljivo i brižno, ne želeći propast svome bližnjem.
Uspona i padova uvijek u životu ima, ali je premalo godina da se stvaraju loši međuljudski odnosi. Poštenih i časnih ljudi ima puno u Hrvatskoj i neka mi nitko ne zamjeri na prethodno iznesenim i napisanim riječima, no svatko tko želi biti realan, shvatit će smisao ovog teksta i poruku da nam podjele, birtijskih prooročanstva, ogovaranja, vračanja u daleku političku prošlost, osude ne osuđenima više ne trebaju, već nam treba budućnost i život u zajednici mira ljubavi, i poštovanja prema krščanskim načelima.
To dakako, moj hrvatski narode, ovisi samo o nama, nama koji ćemo se truditi da ne pričamo više o drugima, da ne širimo neprovjerene informacije, da ne budemo zavidni i gledamo koliko tko ima, da ne širimo depresiju i mržnju… Želio bi da moj hrvatski narod i hrvatski čovjek širi ljubav i poštovanje prema svima te brine o napretku svoje obitelji, što je prvi korak za sreću svog hrvatskog naroda.
Fenix / Đuro Božanović
