Gledam pa gledam! Zaustavlja mi se dah. Gotovo buljim u taj mail i nikako da shvatim da piše ono što čitam: POZIVNICA – Promocija Leksikona hrvatskoga iseljeništva i manjina, srijeda 21. X. 2020. u 13 sati, Trg S. Radića 3, Zagreb.
PIŠE: Aleksandra Brnetić
Promocija Leksikona? U srijedu. A što je danas? Ponedjeljak. Sad je pola četiri. Znači za dan i pol. Pa što šalju tako kasno? Glavu mi preplavljuje nekontrolirana bujica pitanja, a ja čujem i svoj dah kako mi postaje sve plići. Oči lete nekontrolirano do sljedećeg retka: Obavijesti medijima! Kome? Medijima! Znači, ovo nije pozivnica tebi osobno, govorim sama sebi. Ovo si dobila jer si na novinarskoj mailing listi Hrvatske matice iseljenika.
Dođe mi da se dignem od stola i izjurim vam. I da odem, da pobjegnem. Ali kuda? I zašto? Zato što su te povrijedili i uvrijedili? U tom bunilu i mȍri najednom ugledam sebe na šanku „Studija 13“, u Zagrebu, u Jurišićevoj preko puta radija, i Krešu, kako mi uz kavu govori da je u podne, na Velikoj sjednici, generalni (direktor Radiotelevizije Zagreb, opaska autorice) obznanio da mi se od ovog trenutka zabranjuje ulazak u RTZ jer da – i Krešo zastane pa mu izlane – špijuniraš.
Tko da špijunira?
Ti.
Ja? Kako?
Da švrljaš po arhivi radija.
Ja da švrljam po arhivi? Pa ja radim u arhivi. Pa zar nije dogovor između WDR-a i RTZ-a da ću za Jugoslavensku redakciju u okviru dopisničkog posla pripremati i priloge po uzoru na vaš Dogodilo se na današnji dan?
Je.
Mami sam nakon toga rekla da se vraćam, a ona: „Vraćaš se? Ne razumijem. A kud se sad vraćaš?
U Köln.
U Köln? Pa tek si došla, i rekla si mi da si se vratila. Zar ti nije bilo dosta četiri godina?! O Bože dragi, jadni smo ti mi!
Bilo je to 1975., u punom jeku hrvatske šutnje. Tada sam i ja svoje odšutjela, u prkosu, bijesu, uvrijeđena i povrijeđena. U tom prisjećanju stižem do zadnje rečenice Matičinog mejla: „Promociju ćemo prenositi uživo i na facebooku HMI.“
Teško se dalo pratiti prijenos iz Multimedijalne dvorane Kluba Matis u Hrvatskoj matici iseljenika u Zagrebu. Kamera statična, dvoranom vlada polumrak, a govornici, u svečanim i tamnim odijelima, jedan do drugoga u foteljama, muku muče s maskama nastojeći što detaljnije predstaviti knjigu od 1096 stranica s 3464 natuknice s kojom izdavači i urednici žele opisati fenomen hrvatskih migracija u razdoblju od Novoga vijeka pa sve do današnjih dana s posebnim naglaskom na migracije u 19. i 20. stoljeću. Teško ih je bilo razumjeti.
Leksikon „izvor provjerenih informacija o povijesti naših ljudi u pokretu“
Mijo Marić, ravnatelj Hrvatske matice iseljenika u čijim se redovima početkom 2000. počelo razmišljati o Leksikonu, istaknuo je da je Leksikon prekretnica u stručnom praćenju migracija. Čestitao je urednicima, prvom ravnatelju Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, Vladi Šakiću i njegovoj zamjenici, povjesničarki, Ljiljani Dobrovšak i stručnim suradnicama, voditeljicama nakladničkih službi, Mirjani Paić Jurinić, Pilarove službe, i Vesni Kukavici, Matičinog odjela, koja je i vodila promociju, znalački, kao uvijek, nadahnuto i domišljato. Marić je poručio je da se razmišlja o mrežnom izdanju.
Ravnatelj Pilarovog instituta Željko Holjevac istaknuo je da je Leksikon „izvor provjerenih informacija o povijesti naših ljudi u pokretu“. Dodao je kako su njegovi nakladnici nastojali doprijeti do većine pojedinaca i skupina koji su „na različite načine gradili hrvatsku dionicu moderne kulture susreta na globalnoj razini“. I Holjevac je zahvalio svim suradnicima, onima koji su bili u dvorani gdje se održavala promocija, ali i onima koji su ih pratili u internetskom prijenosu.
Vladimiru Peteru Gossu, čiji je znanstveni fokus na hrvatskoj srednjovjekovnoj umjetnosti, a smatra ga se i znalcem suvremene umjetnosti hrvatske dijaspore i koji sȃm u Leksikonu ima natuknicu, dopao je recenzentski posao. Istaknuo je da je riječ „o referentnom djelu koje će zadiviti leksikografskim blagom sažetim iz građe relevantne za hrvatski nacionalni korpus i kulturu izvan domovine, uključujući ljude, događaje, organizacije i pokrete“.
Dinko Šokčević, drugi recenzent, nije mogao doći pa je Željko Rupić pročitao njegovu recenziju, punu oduševljenja i toplih riječi. Šokčević, koji desetljećima iz Budimpešte neprekidno plete mađarsko-hrvatske kulturne veze i o kojem je također natuknica u Leksikonu, uvjeren je „kako će uvršteni sadržaj Leksikona … osnažiti nepristranu vidljivost hrvatske dionice u ljudskome znanju na hrvatskome jeziku, donoseći … mnoštvo fascinantnih činjenica o stvaralaštvu hrvatske dijaspore u 45 zemalja svijeta na šest kontinenata.
Ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu Tomislav Markić nije krio zadovoljstvo postignutim istaknuvši da je Leksikon najtemeljitiji povijesni prikaz i razvoja i djelovanja Katoličke crkve među hrvatskim vjernicima u inozemstvu. Markićev prikaz i opis postignutoga, u kojem je bilo zgodnih pikanterija, ukazao nam je na važnost kvalitetne institucijske organizacije.
Dugotrajan i mukotrpan posao
Trinaest godina je više od 150 suradnika radilo na Leksikonu, što kontinuirano, što povremeno, što savjetnici, što voditelji dionica ili autori, iz Hrvatske ili inozemstva, leksikografi i znalci iz
Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža i Nacionalne i sveučilišne knjižnica iz Zagreba. U bazi podataka trenutačno je 12 783 natuknice koje su nastale iz pregleda dostupne svekolike literature, iz osobnih kontakata, uvida u obiteljske arhive i, naravno, pretraživanjem internetskih stranica.
„Bio je to dugotrajan i mukotrpan posao“, rekla je urednica Ljiljana Dobrovšak, spomenuvši ukratko i općenito poteškoće u prikupljanju podataka. Najveći dio svog izlaganja Dobrovšak je posvetila čitanju imena svojih suradnica i suradnika.
Sa izlaganjem voditelja projekta Vlade Šakića završila je promocija. Kukavica je istaknula Šakićevu izvanrednu energiju, metodičnost i činjenicu da je znanstvenik široke erudicije upitavši ga: „Kako je to bilo?“. Pritom ga je podsjetila da je bio napustio komotnu poziciju pomoćnika ratnog ministra obrane Gojka Šuška da bi se „u okviru planetarnog pokreta HDZ-a uključio“ u rad novoosnovanog instituta.
Rado bih prenijela Šakićevo izlaganje, barem rečenicu dvije. No Šakićev glas je nažalost nestajao u njegovoj temperamentnoj gestikulaciji i u virtualnom prijenosu. Samo sam razumjela riječi poput znanstveni projekt, ciljevi, dva smjera, financijski problemi, nacionalni i strateški interes, odlična legitimacija.
Ispod radara
Bilo je lijepo slušati kako Dobrovšak niza imena svojih suradnica i suradnika. Raznježila sam se kad sam dva puta čula svoje ime i prezime, jednom među autorima, a drugim puta među voditeljima dionica. I tog trenutka sam se ponovno upitala zašto me moja kuća nije bar obavijestila o promociji, kad me već nisu pozvali na svečanu promociju tijekom koje je, kako reče voditeljica, „u dvorani sjedila akademska elita“. Jer ja sam s Institutom društvenih znanosti Ivo Pilar još tamo potkraj 2011. dogovorila suradnju na Leksikonu, i to volontersku. Para nije bilo. Ponudu sam bila prihvatila s oduševljenjem znajući da mi je moj više desetljetni staž na visokim uredničkim pozicijama na radiostanici Sender Freies Berlin dobar temelj za taj posao, i uvjerena da leksikografsko umijeće mogu steći u hodu. Od voditeljice Matičinog Odjela za marketing, Ivane Rore, autorice „Obavijesti medijima!“, koju spominjem na početku ovog napisa, čula sam u telefonskom razgovoru da zbog epidemioloških mjera, koje su se mijenjale iz sata u sat, nisu mogli obavijestiti sve one koje su htjeli i da im je tako ispod radara prošlo i ono što nije trebalo. Uz velike isprike to isto sam čula i od Vesne Kukavice.
Ispriku sam primila na znanje, ali ja se još uvijek pitam zašto vrh Matice i Pilara ispod radara nije na svjetlo dana izvukao podatak da je dobar dio rada na Leksikonu volonterski (jer ja sigurno nisam jedina) pa to zahvaljujući prijenosu u živo na fejsu obznanio i dobrovoljcima zahvalio urbi et orbi. Možda zato – slobodno prema slavnom Pierreu Corneilleu – Što je dobrovoljnije, to manje zaslužuje?
S druge strane me raduje najava o mrežnom izdanju Leksikona. Bit će to dobra prilika da se popravi propušteno – kako je nekoliko puta naglašeno na promociji, da se ujednače kriteriji uvrštavanja i osvježe podaci. Ako bismo govorili o Njemačkoj, nedostaju na pr. natuknice o djelovanju njemačkih institucija prema hrvatskim gastarbajterima – Njemačkog saveza sindikata i Arbeiterwohlfahrt-a, institucija koje su stupovi Njemačke kao socijalne države. Podaci o djelovanju čitave mreže savjetovališta za strane radnike, od Kiela do Rosenheima, nalaze se po arhivima, a do arhiva treba putovati.
U ovom tiskanom izdanju, na čijoj je naslovnici rad hrvatskog slikara iz Australije Charlesa Billicha, nema nažalost ni natuknice o Ivanu Bitanjcu, iz Trnjana kod Slavonskog Broda, koji je u Berlin, na rad u Borsig, došao u ljeto 1975., i cijeli je svoj život dušom i tijelom bio u društvenom, humanitarnom i kulturnom djelovanju kroz Zavičajni klub “Brođani” Berlin e. V. Ja sam zaboravila na Ivana i s ovoga se mjesta ispričavam njegovoj udovici Barici i svim Brođanima.
Fenix-magazin/MD/ Aleksandra Brnetić
