Uvik mu je bilo drago, dan započet s bilon kavon – sjećate li se još tih stihova? – Pa je često vrtì glavon, sve je lipo pošlo s vragon.
Boris bi zatim promuklo pjevušio: „Svit je ovi poput vriće / sve je u njoj, ma ni sriće.“ Dino bi tinejdžerskim glasom dodao: „Sta bi vikat nasrid rive“, a onda bi muški članovi obitelji Dvornik zajedno rekli: Mille non piư mille. Mille non piư mille (tisuću nikad više tisuću), fraza koja – kao i pjesma Dvornikovih – govori o strahu od neke ljudske, zemaljske ili onostrane sile. Govori o onome što često nazivamo sudnji dan.
Ne postoji valjda na svijetu nijedan narod, vjera ili politički sustav koji se nije služio zastrašivanjem. Kako u domovini tako i u inozemstvu. Meni je, iskreno, potpuno nejasno zastrašivanje da će zemlja izgorjeti pod vatrenom buktinjom ili da će svijet nestati (zar opet?) pod općim potopom.
Zar zaista netko još vjeruje da će odnekud doći ovaj ili onaj da nas istrijebi, ili će dojahati jahači na crnim konjima koji će rigati vatru i pretvarat nas u okamine? Podugačka je lista „predviđanja vidovnjačkih strahova i nagovještaja“: Napast će nas istok, napast će nas zapad.
Sjever će raditi, jug će se graditi. Nestat će nafte, nestat će vode, nestat će šume. Napast će nas Marsovci, otet će nas svemirci. Rusi će na nas ispaliti atomsku bombu, Ameri će im vratiti (ili biti će obrnuto) i sve će otići u vražju mater. Ostat će pepeo, prašina i dim. Nastupit će vječna zima i onda, ćao đaci, adio. Game Over.
Dovoljno poslušni
Ne razumijem, čemu toliko zastrašivanje? A još mi je čudnije, da ne kažem gluplje, što „Gospodari planete“ još uvijek vjeruju da ćemo mi reagirati na strahove koje nam oni serviraju. Ne razumijem kako im nije jasno da smo mi potpuno poravnali.
Mi smo kao Mujo iz onog vica, kad su mu rekli da je sutra sudnji dan, a on nonšalantno odgovorio da ga se to ne tiče jer on danas iz Teslića leti za Njemačku. Mi ćemo, izgleda, dok nas svakodnevno sve više tjeraju u torove novorobovlasničke štale, klikati lajkove i smajliće na onom najvećem smeću od svih mreža, a ujutro ćemo pokunjeno opsovati budilicu, otići na posao i raditi kao dobro uštimani japanski robotići.
Naravno, sve se nadajući da nešto ipak neće krenuti po zlu i da ćemo, možda, ipak, uživati u mirovini koja, kako sada stvari stoje s produžetkom radnog vijeka – bez da nas itko okameni i opepeli – skončati nakon sedam, osam godina života, uglavnom u obilasku liječnika.
Čudim se, dakle, odakle im motiva da nas još uvijek plaše. Jer, mi smo dovoljno poslušni i uljuljani da sve te srednjovjekovne knjige malo boljih prozaika i sve te milenijske naputke veoma loših PR stručnjaka te savjetnika ministara sigurnosti i obrane mogu baciti u more.
U isto ono more u kojima se mrznu i utapaju ljudi spremni dati život da se dokopaju zapadne civilizacije. Da, isti oni ljudi s kojima nas plaše da žele promijeniti sliku zapadne civilizacije i uništiti kulturno nasljeđe. Čudno je to, kažem, sa strašenjem. Još prije tisuću godina jedan je vladar zapomagao da se zaustave Mađari koji nadiru s Urala, jer je od tih divljaka ugrožena europska kultura. Završilo je kako je završilo. Mađari su u međuvremenu, kao i ostali europski narodi, pridonijeli europskoj kulturi.
A ne tako davno, isti ti Mađari, koji su kao pleme posljednji došli u Europu, postavljali žice i zapomagali da je ugrožena europska kultura. Ne ponovilo se, ha? Ma, ne brinite. Neće! To su tek jedni u nizu strahova. I neće oni prestati sijati strah, dapače, iskoristit će to kao maglu za nova poskupljenja nafte i dizanje poreza da njima bude dobro. A mi ćemo, barem većina od nas, prije dočekati prirodnu smrt nego što ćemo dočekati izumiranje, nestajanje ili gubitak svog kulturološkog identiteta.
U međuvremenu ćemo gledati prosvjede protiv poskupljenja nafte u Francuskoj, te marširanje nacista i antifašista u Njemačkoj. A svit će se, kako otpjevaše Dvornikovi: vrtit ka i prije.
Zašto nas toliko zastrašuju
Mi ćemo, barem većina od nas, prije dočekati prirodnu smrt nego što ćemo dočekati izumiranje, nestajanje ili gubitak svog kulturološkog identiteta. U međuvremenu ćemo gledati prosvjede protiv poskupljenja nafte u Francuskoj te marširanje nacista i antifašista u Njemačkoj. A svit će se, kako otpjevaše Dvornikovi: „vrtit ka i prije“.
Fenix-magazin/Josip Ivanović
