Danas je blagdan Svih svetih, dan kada Katolička crkva slavi sve kanonizirane, ali i svece koji su ostvarili ideal kršćanskoga života, a još nisu kanonizirani, prenosi Hina.
U isto vrijeme svjetske novinske agencije prenose žalosnu vijest o terorizmu gdje je „ U Noći vještica jedan islamista iz Uzbekistana u New Yorku ubio 8 a ranio 11 osoba“. A napravio je to, gle čuda, „iz vjerskih razloga“. Nažalost, tog bolesnog ubijanja iz vjerskih razloga je sve više u svijetu.
Nekako istodobno, u Francuskoj pravosudna vlast je potvrdila odluku da se u roku od šest mjeseci u gradu Ploermel ukloni križ iznad kipa pape Ivana Pavla II. Drugim riječima, potvrđuje se naredba o brisanju kršćanskih znakova iz francuskog društva. Eto primjera kako se nekad ‘najstarija kći Crkve’ odnosi prema vjeri svojih praotaca.
Svjetske agencije dalje prenosi kako je Američka agencija za zaštitu okoliša (EPA) objavila da će nekim znanstvenicima zabraniti sudjelovanje u svojim nezavisnim savjetodavnim odborima. To bi trebalo značiti da će se ići na ruku onim savjetnicima koji su „otvoreniji prema industrijskoj grani“, tj. onima koji najviše zagađuju Zemlju.
Uz sve to evo i vijesti kako su pripadnici policije u BiH pronašli i zaplijenili „originalnu verziju Daytonskog sporazuma koja je misteriozno iščezla iz ruku vlasti u Bosni i Hercegovini i za kojom se godinama tragalo“. To pokazuje koliko se u „nesretnoj zemljici Bosni“ poštuje temeljni sporazum na kojem je nastala današnja BiH, a kojim je i Hrvatima zajamčeno isto pravo kao i pripadnicima ostala dva konstitutivna naroda.
Doda li se tim vijestima još informacija iz njemčkih medija kako policija u jednom njemačkom gradu „traga za odbjeglim teletom“, čovjek se ne može oteti usporedbi današnjeg svijeta od onog koji se „klanjao zlatnom teletu“.
Kad čovjek sve vidi i čuje što se radi i što se oko njega događa, ne može a da se na zapita ima li nade za svijet 21. stoljeća, kojemu ništa nije sveto i kojemu je u središtu svega samo ono materijalno? Ima li nade za svijet u kojem se čine tolika zla, ima li nade za svijet tolikih nepravdih i gaženja prava onih slabih, dok se istodobno prešućuju, pa i opravdavaju, nepravde onih jačih i moćnih.
Ta pitanja, u nešto drugačijem obliku, moglo bi se postaviti i hrvatskim političarima i svim onima koji donose hrvatske zakone. Pogotovu bi se trebalo to pitanje odnositi na one koji kroje pravdu po hrvatskim sudovima. a na kojima uglavnom stradavaju oni mali i nemoćni dok predmeti onih bogatih i moćnih odlaze u zastaru.
Fenix-magazin/Stjepan Ivan Mandić
