Danas sam bio na svetoj misi na Brijegu. Sveti je Ante! Pored malene crkvice u seoskom groblju puno naroda- muška i ženska, djece i nešto staraca. Njih je sve manje, djece isto, ali se na ovakve svetkovine okupe pa ih ipak bude.
Za vrijeme svete mise pored mojih nogu (a bio sam na samim vratima od groblja na koja sam se mogao nasloniti i tih tridesetak minuta koliko će misa trajati lakše na nogama izdržati) ugledao sam jednog velikog mrava s još većim teretom ispred sebe. Sjedao nisam, kamen je još uvijek hladan, a to za nas muške može biti pogubno!
Vratimo se mravu. Pratio sam sv. misu, ali i tog mrava. Trčao je nesmanjenom brzinom čas u jednom čas u drugom smjeru, noseći teret od kojega nije mogao vidjeti “ni prst pred nosom”- tako barem ja mislim.
Odlazio bi u jednome pravcu da bi ga nakon koju minutu ponovno vidio izgubljena “u vremenu i prostoru” sa svojim teretom koji ne ispušta.
Nešto razmišljam. Našao hranu, valjda tu negdje u blizini, zametnuo se bremenom i nosi je u svoj dom. Tamo će ga vjerojatno pohvaliti kad donese teret veći od njega samog, a možda i neće, možda će mu samo reći: spusti to i idi po drugi!
Ako je znao za ovaj drugi scenarij možda namjerno krivuda tamo-amo sa svojim teretom umjesto da ga odnese kući. Paradira s njim praveći se pred ostalim mravima koji su svi redom manji od njega i sa skoro nevidljivim teretom jer su i oni za moje ostarjele oči teško vidljivi.
Trajalo je to njegovo nošanje – trajalo cijelo vrijeme dok je i misa trajala.
Uvijek u onih 1-2 metra kvadratna. Misa završila, narod otišao. Krenuo sam i ja, ali sam se ipak ponovno vratio. Želio sam vidjeti “moga” mrava. Ima li ga, nađe li put do kuće i što bi s njegovim teretom.
Dobro je – preživio je, nitko ga nije zgazio, ali nije dobro što još uvijek lunja bez veze. Kako mu teret ne dosadi. Što ga ne pusti i vrati se kući ili nađe kakav manji preko kojeg će vidjeti kuda “maršira”.
Gledam ga i tražim kakav mravinjak u blizini. Vidim jednog na dva tri metra od mjesta gdje je sada. Sagnem se, pustim da mi se popne na prst i odnesem ga do onog mravinjaka. Spustim ga na zemlju i čekam. Uđe! Laknu mi! Ali evo ga opet!
I to s istim onim velikim teretom. Valjda nije njegov mravinjak. Odnio sam ga na krivo mjesto. I nije mi bilo druge već ga ponovno na prst i na “početni položaj”.
Hajde moj mravac, evo te gdje si i bio, snalazi se kako znaš i umiješ, ja ti više pomoći ne mogu.
Lunja li još uvijek ili je pronašao kuću ne znam. Ako jest dobro je, ako nije – nije jedini! Kad li tad li – naći će je!
Fenix-magazin/dr. Jure Burić
