Iako su razmjeri razaranja i količina stradanja u Vukovaru bili toliko veliki da nije bilo potrebno veliko pravno znanje i osobito velik istraživački trud kako bi se procesuiralo odgovorne, a to su prvenstveno vrh JNA i njihova tajna služba KOS ali i krnje predsjedništvo SFRJ, institucije hrvatske države poput DORH-a i MUP-a punih 27 godina nisu poduzimali ništa kako bih kaznili počinitelje strašnih zločina u Vukovaru.
Simbolika, značaj i žrtva Vukovara u obrani Republike Hrvatske ostat će trajno u memoriji hrvatskog čovjeka. Količina razaranja grada tijekom opsade i broj zločina počinjenih nad braniteljima i civilima nakon pada Vukovara prerastao je vojnu logiku okupacije jednoga grada i pretvorio se u čisto izražavanje mržnje prema hrvatskom narodu.
A razina destrukcije i zločina uistinu je bila strašna. Osim što je Grad do temelja sravnjen sa zemljom, ono što je uslijedilo nakon okupacije bilo je masovno streljanje branitelja i silovanje žena o čemu govore i brojna svjedočanstva preživjelih.
“Tu noć na Olajnici silovala su me šestorica, mučili su me na sve načine. U istom prostoru bila je moja šestogodišnja sestra i osmomjesečna kćerka koja je jako plakala. Na to je jedan iznerviran na nju bacio vojničku jaknu da je ušutka. Nisam mogla ništa učiniti, mislila sam da su je ugušili”, ovo je jedno od 14 svjedočanstava žena i 1 muškarca silovanih u Domovinskom ratu koja su objedinjena u knjizi “Sunčica”.
Većina zločina izvršenih silovanjem nije procesuirana niti su počinitelji kažnjeni. Da stvar bude gora, mnoge od silovanih žena sreću svoje silovatelje svakodnevno na ulicama grada, gdje doživljavaju nova poniženja i prijetnje. Sunčica se sa svojom majkom 2005. godine vratila u Vukovar no zbog prijetnji “da će proći kao njezina majka” još jedan puta je napustila Vukovar.
Na postojanje masovne grobnice “Ovčara” u kojoj se nalaze posmrtni ostatci više stotina branitelja i civila iz bolnice u Vukovaru uputio je tajni svjedok, hrvatski branitelj Z.N. On je kao lakši ranjenik pad grada dočekao u vukovarskoj bolnici, izveden je prema popisu iz bolnice 20. studenog 1991. nakon ulaska oficira JNA.
Ranjenici su iz bolnice utrpani u 6 autobusa prije dolaska Međunarodnog odbora Crvenog križa i Liječnika bez granica te su kriomice odvezeni u vojarnu JNA i potom odvedeni u spremište poljoprivrednih strojeva na farmi Ovčara. Ondje su ih dočekali pripadnici različitih srpskih formacija, tukli ih, neke do smrti i navečer počeli odvoziti na mjesto egzekucije, duboko u polje između kukuruzišta.
Shvativši kamo ih voze Z.N. je iskočio iz kamiona u noć i pobjegao u kukuruzište gdje se skrivao nekoliko dana izbjegavajući srpske patrole. Z.N. je čuo rafalnu pucnjavu tijekom cijele noći i vrlo je brzo shvatio koja je sudbina zatekla ljude iz autobusa.
Uhvatili su ga srbijanski rezervisti u blizini Vinkovaca, odveden je u Srbiju ali je uspio prikriti što je vidio i čuo. Razmijenjen je u kolovozu 1992. kada je i otkrio šokantne detalje hrvatskoj policiji u vezi Ovčare. Na Ovčari je ubijen 261 branitelj i civil.
Međutim, Ovčara nije najveće masovno mjesto stradanja Hrvata. Najveći broj ubijenih ljudi u Vukovaru dogodio se na “Veleprometu” gdje je ubijeno 700 ljudi, dok su mnogi drugi bili mučeni a žene višestruko silovane.
U uvjetima opće destrukcije i najdubljih povreda ljudske osobnosti tijekom agresije, a s ciljem normalnog suživota nakon mirne reintegracije, za normalan suživot postoje dva bitna preduvjeta: otkrivanje istine i kažnjavanje zločina.
Pa iako su razmjeri razaranja i količina stradanja u Vukovaru bili toliko veliki da nije bilo potrebno veliko pravno znanje i osobito velik istraživački trud kako bi se procesuiralo odgovorne, a to su prvenstveno vrh JNA i njihova tajna služba KOS ali i krnje predsjedništvo SFRJ, institucije hrvatske države poput DORH-a i MUP-a punih 27 godina nisu poduzimali ništa kako bih kaznili počinitelje strašnih zločina u Vukovaru.
Čitav niz sumnji na rad DORH-a i MUP-a u slučaju neprocesuiranja srbijanskih zločina u Vukovaru otvara i slučaj Nikole Kajkića koji je nakon 300 obavijesnih razgovora i 40 poligrafskih ispitivanja došao do ozbiljnih saznanja o počiniteljima zločina na Ovčari, te je bilo sve spremno za uhićenje 40-ak osumnjičenih za počinjenje ratnog zločina od kojih većina živi u Hrvatskoj.
Međutim Kajkić je prvo uklonjen s predmeta “Ovčara” da bi uskoro uslijedila suspenzija s radnog mjesta zbog „krivotvorenja jednog dokumenta” kako tvrde u MUP-u.
Pravo je pitanje kome smeta istraga Nikole Kajkića koji je nakon sramnih 27 godina šutnje hrvatskih institucija napravio ozbiljne istrage ratnih zločina?
Stoga je potpuno legitiman zahtjev hrvatskih branitelja i stradalnika Domovinskog rata prema pravosudnim institucijama u vidu prosvjeda kako bi se konačno kaznili izvršitelji i nalagatelji monstruoznih zločina protiv vojnika i civila u Vukovaru ali i cijeloj Hrvatskoj.
Fenix-magazin/Dario Holenda
Dario Holenda je umirovljeni časnik HV-a, hrvatski branitelj i pripadnik jedne od najelitnijih postrojbi Hrvatske vojske – legendarne 2. gardijske brigade „Gromovi“
