Povela se ovih dana živa rasprava o “fake news” i kako se boriti protiv iste. Na prvi pogled čini se kako bi bilo logično rješenje organizirati kvalitetne medije koji svoje informacije temelje na potpunim, objektivnim, pouzdanim i provjerljivim informacijama.
Međutim, mi danas živimo u vremenima globalne mrežne komunikacije u kojima mediji ne samo da izvještavaju o događajima, nego i kreiraju događaje sukladno interesima svojih naručitelja, bilo da su to političke, ekonomske, vojne i druge interesne grupe. Ako se samo prisjetimo nedavne prošlosti od prije nekakvih dvadesetak godina vidjet ćete kako je bilo “korisnih laži” ili “fake news” od strane medija koji su imali status “relevantnih” u društvu a kojima se rušila vlast HDZ-a i dr. Franje Tuđmana, što je otvaralo put dolasku na vlast Račanovim reformiranim ili bolje rečeno recikliranim komunistima.
Što su laži bile besmislenije i zlonamjernije kao da su bile učinkovitije, a njihovi politički zaštitnici su dobivali status “demokratskijeg” . Tako se odmah nakon pada Vukovara proširila, preko kosove mreže u Hrvatskoj, teorija kako je Tuđman izdao Vukovar, zatim je krenula priča kako je područje Bosanske Posavine zamijenjeno za Dubrovačko zaleđe, pokrenula se priča kako je Franjo Tuđman zajedno sa Slobodanom Miloševićem podjelio BiH kako bi stvorio Veliku Hrvatsku, generali JNA optuživali su hrvatsko političko vodstvo kako reafirmacijom hrvatske državnosti zapravo rehabilitira fašizam, što i danas ponavljaju različiti pojedini politički akteri na ljevici. Nadalje, HHO je u svome izvješću plasirao dezinfomaciju kako je u Oluji i nakon nje spaljeno 22 000 srpskih kuća i ta se dezinformacija vrtila u medijima sve dok Haški sud nije utvrdio kako se radi o falsifikatu.
Dakle, iako dezinformacija nije istina i nema veze sa stvarnošću, njezine posljedice, ako se dezinforamcija prihvati kao istinita, postaju istinite. Sve te “fake news” imale su utjecaj na kognitivnu funkciju hrvatskog čovjeka koji je sukladno prihvaćenim dezinformacijama mijenjao svoje mišljenje prema vlasti Franje Tuđmana, što je u konačnici dovelo do smjene vlasti i omogućilo dolazak na vlast Ivici Račanu.
Iako su postojale i postoje nepobitne činjenice koje su pobijale sve te “fake news”, i danas mnoge od tih dezinformacija kolaju hrvatskim medijskim i cyber prostorom. Nepobitno je kako su mediji i društvene mreže moćan alat kojim se može utjecati na kognitivnu sferu ciljane publike s ciljem manpulacije kako bi se nametnula rješenja suprotna interesima same publike ili kako bi se donosile odluke na vlastitu štetu.
Najbolji primjer za to je kriminalizacija Domovinskog rata i pristajanje na kavalifikaciju Oluje kao “udruženi zločinački poduhvat” za koju većina hrvatskog naroda smatrala kako je neistinita i nepoštena, ali je pod utjecajem medija i nevladinih organizacija narod ipak podržavao političku strukturu koja je koristeći tu sintagmu ipak bila na vlasti.
Fenix-magazin/Dario Holenda
