Da politička ljevica, ili barem onaj njezin jugoslavenski dio, u Republici Hrvatskoj i hrvatski branitelji nisu na istoj valnoj dužini, i nije neka novost. Povijest toga razmimoilaženja ne leži na socioekonomskim pitanjima kojima bi se trebala baviti ljevica, ono se temelji na političkom jugoslavenstvu kojega se veliki dio ljevog političkog spektra u Hrvatskoj nikako nije uspio riješiti. Povijest to razmimolaženje bilježi još od početka procesa osamostaljenja Republike Hrvatske.
Dok su tek formirane snage specijalne policije vodile borbe sa pobunjenim Srbima u ožujuku i travnju 1991 u Pakacu, Plitvicama, Borovu Selu, a predsjednik Franjo Tuđman tražio izlaz iz „tamnice naroda“ zvanog Jugoslavija, hrvatski komunisti okupljeni oko SKH-SDP napustili su Sabor RH prilikom izglasavanja odluke o neovisnosti 25. lipnja 1991 godine. Tom odlukom hrvatskih komunista, koji su na neki način izigrali volju hrvatskog naroda izraženu na referendumu za neovisnost provedenog 19. svibnja 1991 godine i iz čijeg korijena je proizišla baza hrvatskih branitelja, trajno su opteretili odnos i unijeli međusobno nepovjerenje koje traje sve do danas.
Formiranjem Mesić-Račanove vlasti početkom 2000-te i početak „suradnje“ sa Haškim sudom na kojega su prenesene ingerencije za Bljesak i Oluju, branitelji su dočekali konsternirano izloženi najbrutalnijim medijskim manipulacijama. To vrijeme mnogi analitičari označili su kao vrijeme kriminalizacije Domovinskog rata u kojem će najhrabriji vojskovođe završiti iza rešetaka pod teškim optužbama za ratne zločine, a tih optužaba neće biti lišen niti prvi demokratski izabran predsjednik Franjo Tuđman.
Vrijeme će pokazati kako period kriminaliziranja Domovinskog rata i preuzimanja institucija hrvatske države od medijski proklamiranih „demokratskih snaga“ neće ostaviti netaknuti niti jedan dio nekadašnje oružane sile. Usljedile su brojne reforme čije posljednice su bile masovno otpuštanje iz vojske kao i prisilno umirovljenje, možemo slobodno reći:umirovljen je najvitalniji dio oružanih snaga. Ono što je izbačeno iz sustava prepušteno je javnom linču različitih medija i nevladinih organizacija, koje su se o ono vrijeme trudile naći što više dokaza o zločinima i kriminalu unatar vojnog i sigurnosnog sustava.Većina od tih dokaza će tijekom suđenja hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču pred Haškim sudom biti odbačeni kao nevjerodostojni.
Tada se već vidjelo da politička i društvena elita koja je na vlasti ili je vezana na vlast u bitnome ne dijeli istu političku stvarnost sa narodom, iako, nekim tipično hrvatskim paradoksom, taj isti narod bira tu elitu. Ta politička elita svoj je demokratski legitimitet potvrđivala ne poštivanjem pozitivnih zakonskih normi Republike Hrvatske, kako je to uređeno u stabilnim demokracijama, nego ga je dokazivala svjedočenjem u Haagu. Koja je razina destrukcije vladala u društvu tih godina najbolje svijedoči Deklaracija o Domovinskom ratu koju je izglasao Sabor RH i kojom je Domovinski rat definiran kao pravedan i obramben.
Političko medijska matrica stigmatiziranja i kriminaliziranje hrvatskih branitelja koje je trajalo cijelo desetljeće, od 2000-te pa do donošenja pravomoćne presude generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču pred Međunarodnim sudom u Haagu u studenome 2012 godine, imalo je za cilj oduzimanja pobjedničkog ponašanja hrvatskog vojnika pa onda i cijelog naroda, ponašanja koji nebi zaglavilo u trijumfalizam, nego bi to bila samosvijest da smo napravili nešto veliko u Domovinskom ratu i da smo iz rata izašli kao pobjednici i da smo na tim osnovama spremni surađivati sa susjedima.
Posebno aktivnu ulogu u cilju izjednačavanja žrtve i agresora igra nevladina udruga Documenta, čiju predsjednicu Vesnu Teršelić je odlikovao predsjednik Ivo Josipović i koju je nazvao „savijesti hrvatskog društva“. Ako se uzmu u obzir način djelovanja ove udruge koja ne traži uzrok rata na području bivše države nego samo prikazuje žrtve kao niz zločina, i koja neobjektivno pa i jednostrano tumači zbivanja na području bivše Jugoslavije, onda se ne može, a ne primjetiti ideološka pozadina djelovanja ove udruge.
Uz gospodarsku krizu koja je zahvatila cijelu zemlju i čije posljedice su osjetili i hrvatski branitelji na način da su pojedine grupe branitelja ostale i bez 20% mirovine, poprilično loše su odjeknule informacije da pojedini političari razmišljaju o povlačenju tužbe Hrvatske protiv Srbije za genocid pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu.
Kumulativni efekti negativnih društvenih procesa po branitelje, a posebice nedavno uvođenje ćiriličnih natpisa u gradu heroju Vukovaru, kao i neprimjereni istup pomoćnika ministra branitelja Bojana Glavaševića, koji je na jednom skupu Documente u Vukovaru usporedio broj oboljelih hrvatskih branitelja od PTSP-a u Hrvatskoj, sa brojem oboljelih agresorskih vojnika od PTSP-a u Srbiji, kojih po njemu gotovo nema, dodatno je potaknulo branitelje na akciju kako bi vrijednosti izborene u Domovinskom ratu stavili na Ustavnu razinu.
Ono što kao preduvijet pregovorima branitelji traže su neopozive ostavke ministra Predraga Matića, pomoćnika ministra Bojana Glavaševića te zamjenice Vesne Nađ.
