Uvijek se znalo reći za naše ljude u iseljeništvu kako su “trbuhom za kruhom” otišli u bijeli svijet. Nebitno radi li se o odlascima u nama bliže zemlje poput Austrije i Njemačke, ili pak one narodski rečeno “preko bare”- Ameriku i Australiju.
Piše: Daniela Škegro
Oni koji ostaju uvijek misle kako je njima tamo negdje bolje i lakše. Često ih se “ne štedi” kada treba izdvojiti novac za nešto, a oni su prvi na koje obitelj “računa”. Često bi se baš oni birali i za kumove djeci na sv. Krizmi, kao i za vjenčane kumove jer “imaju”. Od njih se očekuje da uvijek i sve podrže, jer oni “imaju i mogu”. Tako ih poneki vide i doživljavaju kao “euro”, a manje kao obitelj. Nikada se nisu upitali kako je zaista njima “tamo negdje”.
Nisu pomislili,hoće li se možda odreći nekog svog užitka da bi (pri)pimogli nekoga svoga. Neće im na pamet pasti kako većina njih “ode po mraku na posao i po mraku se vrate”. Neće se isto tako sjetiti,kako oni u podne ne ispijaju kave u obližnjim kafićima i “ne sunčaju” se na terasama uz hladnu limunadu. Neće ni pomisliti kako će vikend u većini slučajeva privesti spavajući jer im “kronično” nedostaje sna.
Većina ih neće za izlaska odvesti djecu na čuvanje baki i djedu već ili neće izići ili će ih povesti sa sobom. Nikada neće moći shvatiti onu nedjeljnu prazninu kada se skuplja šira obitelj na druženja. To kao da ne postoji. Oni gledaju samo na koji način “izvući nešto”, ako se može.
Baš kao što ih se političari sjete samo pred izbore,tako ih se u većini slučajeva šira obitelj sjeti “po potrebi”. Često se daju isčitati sljedeći komentari na društvenim mrežama:”Kakva to da vole svoju zemlju, a otišli su vani”, “Lako mi je za njih”, “Lako im je pjevat “Ponosna moja je zemlja Hercegovina“ iz Münchena ili Frankfurta, “Ne treba na njih računat-oni su otišli”, …
Takvih i sličnih komentara se da vidjeti ispod dosta objava. To je ujedno i veoma tužno. Sve dok se budemo dijelili između sebe – netko će to odlično iskoristiti. S druge strane,čovjek gdje god da ode on ostaje i biva ono od kud mu vuku korjeni. “Ana iz Mostara” dolaskom u München ne postaje Njemica već ostaje Hrvatica iz Hercegine sa njemačkom adesom.Pa tako sljedeći put, prije već pomislite kako “rođi” nije ništa, ako “gurne koju stoju eurića”. Možda i nije,a možda mu je i previše i sebe je negdje “zakinuo” da bi dao drugome. I ne zaboravite, nitko od njih ne bi bio sretniji da nisu morali otići. I uz sve naizgled lijepo i dobro, postoji i ono “ali”. O nedostajanjima se šuti! Ništa više nije kao što je bilo. Ni ljudi, pa ni Njemačka.
Fenix-magazin/SIM/Daniela Škegro
