Već slijedećeg dana nakon što su ju hrvatski građani u Republici Hrvatskoj i hrvatski državljani diljem svijeta izabrali za predsjednicu Republike Hrvatske, iz medijskih krugova koji su pod kontrolom neojugoslavenskih i neokomunističkih političkih i gospodarskih elita u Hrvatskoj, pokrenuta je tzv, «veleposlanička afera». Naime ti medijski poslušnici imali su zadaću zaskočiti, pa i uplašiti (iako se, izgleda, nova Predsjednica ne da tako lako zastrašiti) Kolindu Grabar Kitarović da niti ne pomisli ne potpisati suglasnost za nekoliko novih veleposlanika koje su, da bi ih «spasili» od dolaska nove Vlade krajem godine, na veleposlaničku dužnost žurno predložili Vesna Pusić i Zoran Milanović. Naravno tu orkestriranu kampanju pokrenula je ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, koja je onako s visoka i s omalovažavanjem poručila novoizabranoj predsjednici Kolindi Grabar Kitarović, «kako ne dolazi u obzir da nova Predsjednica Hrvatske ne potpiše suglasnost za te veleposlanike». Takav se politički i ljudski bezobrazluk ne može često vidjeti niti u tzv. banana državama. Hrvatska to, ipak, još uvijek nije, premda današnja vlast čini sve što je u njezinoj moći da ona to postane.
Kao i uvijek do sada, agitpropovski novinari nisu se uopće potrudili istražiti kakva je u takvim slučajevima stvarna međunarodna praksa ili postoji li uopće nekakva dogovorena međunaroda konvencija koja daje nedvojbene naputke u takvim slučajevima? Naravno, Vesni Pusić je sve to poznato, ali ona pokazuje svoju neizmjerno veliku i poznatu umišljenost i aroganciju prema svemu što je hrvatsko, pa tako i prema predsjednici Kolindi Grabar Kitarović koja je pokazala da ne samo zna, nego i da voli Hrvatsku.
Ne postoji niti jedna formalna međunarodna obaveza koja nalaže da nova predsjednica Kolinda Grabar Kitarović potpiše suglasnost za veleposlanike koje su predložili Vesna Pusić i Zoran Milanović
Iz mojeg dugogodišnjeg diplomatskog iskustva, više od dvadeset godina, u Hrvatskoj i diljem svijeta, apsolutno ne vidim ni jedan razlog niti bilo kakvu prepreku zbog koje Predsjednica Republike Hrvatske ne treba ili ne smije odbiti, ako tako odluči tj. ako je to u nacionalnom interesu Republike Hrvatske, potpisati suglasnost za odlazak na dužnost veleposlanika koje je imenovala sadašnja vlast, a u koje nema puno povjerenje. Ona bi to, zapravo, bila obavezna učiniti ako nakon potrebne procedure dođe do objektivnog zaključka da neki od tih veleposlanika ne bi svoju diplomatsku dužnost obavili na način koji bi u svako vrijeme štitio i zagovarao nacionalne interese Republike Hrvatske, a ne interese protuhrvatskih političkih stranaka kojima danas vjerno služe i kojima su više nego podanički služili od 1991. do danas. Tu prvenstveno mislim na SDP i HNS.
Dakle, oni hrvatski diplomati koji su u zadnje tri godine, ali i ranije, zdušno provodili i zagovarali politiku bliskog vezanja Hrvatske za tzv. «regiju», a ne jačanje svih naših nacionalnih i strateških interesa u Europskoj zajednici i diljem svijeta, ne mogu biti ni lojalni niti djelotvorni predstavnici Republike Hrvatske kada je riječ o najavljenoj novoj vanjskoj i nacionalnoj politici predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Posebno to ne mogu biti djelatnici MVEP-a koji su obnašali dužnost, na primjer, državne tajnice koja je po drugi puta u zadnjih petnaest godina šikanirala i maltretirala sve druge djelatnike MVPE-a za koje je držala da nisu njezini politički istomišljenici. Kad ova vlast izgubi izbore, progovorit će mnogi djelatnici tog ministarstva o užasima i mobingu kojem su bili izloženi. Neki su pokrenuli i sudske procese, ali se još uvijek boje to javno reći. O njihovim zastrašujućim slučajevima tj. njihovim imenima trenutno ne mogu javno govoriti jer ova vlast, koja ne zna niti razumije što je domokracija i sloboda govora, bilo da se radi o ministarstvima ili o javnoj televiziji (slučaj novinarke HRT-a Karoline Vidović Krišto), spremna je «neposlušnim» osobama odmah dati otkaz te njima i njihovim obiteljima oduzeti jedina sredstva za život.
Nešto više od 14 godina bio sam na visokim diplomatskim dužnostima u NR Kini, Irskoj i Australiji. Kroz to vrijeme vidio sam da su razne zemlje povlačile, iz brojnih razloga, svoje veleposlanike i generalne konzule puno prije kraja isteka mandata. Zemlja domaćin nije nikada postavljala pitanje oko tih povlačenja, niti su ta povlačenja narušavala ugled zemlje koja je povlačila veleposlanike. Jednako tako, u najnovijoj povijesti diplomacije bilo je dosta slučajeva da zemlja šiljateljica nije, iz ovih ili onih razloga, poslala u neku drugu zemlju pojedinog generalnog konzula ili veleposlanika premda je on već dobio agreman zemlje primateljice.
Australski primjer
Jedan takav primjer, koji najbolje potvrđuje da ne postoje nikakve međunarodno i pravno prihvaćene konvencije za takve slučajeve, dogodio se prije dvije godine u Australiji, gdje sam obnašao dužnost generalnog konzula. Bivši vrlo uspješan premijer savezne države Viktorije (glavni grad Melbourne) Steve Bracks bio je imenovan za prestižno mjesto generalnog konzula Australije u New Yorku. To je mjesto jako važno zbog snažnih gospodarsko-trgovinskih odnosa Australije i SAD. Na tu dužnost imenovala ga je laburistička vlada (stranka kojoj je i on pripadao) kratko vrijeme prije saveznih izbora u Australiji. Bracks je prije tih izbora dobio i suglasnost State Departmenta da može preuzeti dužnost generalnog konzula u New Yorku. Međutim, dogodilo se da je Laburistička stranka izgubila vlast, pa je samo tri ili četiri dana prije Bracksovog odlaska nova ministrica vanjskih poslova Australije, Julie Bishop, povukla njegovo imenovanje za generalnog konzula u New Yorku. Premda se radi o odnosima dva strateška partnera i dvije važne zemlje na svijetu, od kojih je jedna supersila, cijeli slučaj je samo zabilježen, bez negativnih komentara, kao vijest u nekoliko australskih medija. I ništa više. Umjesto Steve Bracka za generalnog konzula u New Yorku imenovan je bivši senator Nick Minchin, koji je bio blizak novoj Vladi, i koja je bila sigurna da će on u New Yorku provoditi politiku nove, a ne stare Vlade Australije.
Suvereno pravo i glavni kriterij svake zemlje je da u diplomaciju, a posebno na najvišu razinu tj. veleposlanička mjesta nastoji uvijek poslati, kad je to moguće, one osobe koje su diplomatski profesionalci. Međutim jednako je važan, ako ne i važniji kriterij da istovremeno Vlada i predsjednik države (u našem slučaju) imaju u te osobe stopostotno povjerenje da će odraditi posao na način da to bude u interesu države. Diplomatski odnosi i predstavljanje interesa jedne države u drugoj državi, jedan je od najvažnijih poslova u svakoj državi. Tu ne može biti kompromisa. Zato i zemlje primateljice ne žele da im zemlje šiljateljice ne šalju nesposobne i lijene veleposlanike, a posebno ne one koji nemaju povjerenje državnog vrha. Naime, takvi veleposlanici ne uživaju respekt niti u zemlji iz koje su poslani, a još manje u zemlji u koju su otišli. Znam veleposlanike koji su bili imenovani, na tu u svijetu jako respektiranu dužnost, bez i osnovnog znanja službenog jezika u toj zemlji (engleskog) i koje su i najniži državni dužnosnici te države izbjegavali susresti, jer s tim veleposlanikom nisu mogli komunicirati na engleskom jeziku.
Iz tog razloga, nova Predsjednica Republike Hrvatske i budući ministar vanjskih poslova, koji će sigurno preuzeti vodstvo Ministarstva vanjskih i europskih poslova nakon izbora krajem ove godine, a možda i ranije ako dođe do prijevremenih izbora, što je vrlo vjerojatno, moraju imati neupitno povjerenje u sve veleposlanike i sigurnost da će ti veleposlanici imaju potrebno znanje i da će prvenstveno provoditi državnu politiku, a ne politiku stranaka koje su ih postavile uoči promjene vlasti.
Zbog svih tih razloga podržavam, ako se na taj potez odluči, predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović, da zaustavi odlazak onih veleposlanika koji su bili članovi HNS-a i koji su stranački bliski Vesni Pusić. U svijetu nam to neće nitko predbaciti, jer i druge zemlje to rade da bi zaštitile svoje nacionalne interese. A što se tiče apologeta Jugoslavije i komunizma u medijima, oni su počeli s nečuveno žestokom i prljavom kampanjom protiv nove Predsjednice Republike Hrvatske jednu sekundu nakon što je ona izabrana. Ako Predsjednica Grabar Kitarović i odluči dati suglasnost za odlazak tih Pusićkinih i Milanovićevih veleposlanika, ona za to neće dobiti niti najmanji kredit od tih kritičara, nego će ti kritičari, kao što već vidimo, nastaviti s još oštrijim napadima, u uvjerenju da mogu poljuljati novu Predsjednicu u donošenju ispravnih odluka koje su u interesu Republike Hrvatske.
Na temelju iskustva koje sam imao nakon promjene vlasti 2000-te i 2011-te godine, odgovorno tvrdim da značajan broj veleposlanika koje je predložila ministrica Vesna Pusić i koje su prihvatili premijer Zoran Milanović i sada odlazeći predsjednik Ivo Josipović, neće biti potpuno lojalni novoj Predsjednici niti novom ministru, a još manje samostalnoj hrvatskoj državi, koju nisu željeli oni koji su ih postavili. To potvrđuje i činjenica da na veleposlanička mjesta nisu slali domoljubne kadrove koji rade u Ministarstvu vanjskih poslova već dvadesetak godina, nego bivše agente SID-a (jugoslavenske tajne službe koja je imala svoje sjedište u Ministarstvu vanjskih poslova Jugoslavije, u Beogradu), a neke od tih ljudi pozivali su i natrag iz mirovine da ponovno preuzmu visoke diplomatske dužnosti. Po kojoj logici ti diplomati mogu biti lojalni predsjednici Grabar Kitarović?
Za Pusićkine veleposlanike Tuđman je bio autokrat i diktator
Drugom ću prigodom detaljnije opisati ponašanje i nevjerojatnu razinu neznanja takvih veleposlanika. Za sada ću se ograničiti samo na to da sam stalno bio u velikom konfliktu s nekim veleposlanicima koji su kao hrvatski veleposlanici u raznim državama plakali za Jugoslavijom, glorificirali zločinca i najvećeg kradljivca identiteta u 20-tom stoljeću Waltera Tita. Posebno je bilo tragično što su ti ljudi u razgovorima s uglednim i utjecajnim strancima isticali kako je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman bio autokrat i diktator. Bilo je strašno za čuti kad su mi ti stranci kasnije prenijeli mišljenja hrvatskih veleposlanika. Naravno, nisam se mogao suzdržati a da ne reagiram na takvu antihrvatsku politiku onih koji su dobili veliko povjerenje da služe nacionalnim interesima Hrvatske i svih hrvatskih građana, a ne bivše komunističke Jugoslavije.
U zaključku želim dostatno pojasniti zašto najbliže suradnice i suradnici Vesne Pusić ne bi trebali dobiti suglasnost za odlazak na veleposlaničke dužnosti. Ne mislim da ima i jedan hrvatski građanin koji je dao svoj glas gospođi Kolindi Grabar Kitarović koji misli da Vesna Pusić dobro radi svoj posao kao ministrica vanjskih i europskih poslova, te da taj posao radi predano i u nacionalnom interesu hrvatske države. Sklon sam vjerovati da čak i značajan postotak onih koji su glasovali za Ivu Josipovića nisu zadovoljni što Vesna Pusić kao potpredsjednica Vlade i ministrica vanjskih poslova radi. Da je tomu tako u zadnje dvije godine najbolje svjedoče gotovo sve ankete, pa čak i one naručene, u kojima Hrvatska narodna stranka, čija je ona predsjednica, jedva dobiva 2% potpore hrvatskih glasača. U dobro uređenim demokratskim zemljama, gospođa Pusić bi, pod pritiskom medija i javnosti, već davno morala podnijeti ostavku.
Zašto Vesna Pusić propagira i voli narančastu boju?
Malo je nade da će Vesna Pusić dati ostavku, jer ona ima jasno određen i definiran cilj – odvesti Hrvatsku u «region» i novi zagrljaj Srbiji. Osim što Pusićka uistinu vjeruje da je to za Hrvatsku najbolje, na njezinom putu do tog cilja ona ima i snažnu vanjsku potporu tradicionalnih prijatelja i saveznika Srbije. U Hrvatskoj ima samo jedna osoba koja bi kao predsjednik države bila opasnija za opstanak hrvatske državne samostalnosti od Ive Josipovića, a to je Vesna Pusić. U kojoj je mjeri Vesna Pusić u cijelosti instrument vanjskih čimbenika, koji se, na što imaju pravo, bore za vlastite interese, govori nam jedan mali, ali ne tako i nevažan detalj. Kako kažu – «vrag je u detaljima».
U tom kontekstu želim skrenuti pozornost na ljubav Vesne Pusić prema narančastoj boji. Ne radi se tu o nekoj modnoj preferenciji nego kristalno jasnoj sklonosti prema protestantskom i antikatoličkom Orange Order-u u Sjevernoj Irskoj. Riječ je o bratskoj organizaciji protestanata koja je ustrojena prema masonskim načelima. Organizacija je dobila ime po nizozemskom protestantu Williamu Oranskom (William of Orange), koji je u u tzv. «Slavnoj revoluciji» 1688. godine u Velikoj Britaniji preoteo krunu Velike Britanije od katoličkog kralja Jamesa II., a dvije godine kasnije katoličkog kralja Jamesa II definitivno porazio u poznatoj bitci kod rijeke Boyne, blizu Dublina. William Oranski je omogućio prevlast protestanata nad katolicima u Irskoj i stoga ga Orange Order slavi kao čovjeka koji je bio najveći zaštitnik protestanske vjere.
Nakon pobjede 1690. godine kod rijeke Byne Englezi i irski protestanti zaveli su jednu od najgorijih diktatura u modernoj povijesti čovječanstva, u kojoj irski katolici nisu imali apsolutno nikakva prava, pa ni pravo na posjedovanje vlastitog zemljišta, koje su im protestanti oteli.
“Papa Ivan Pavao II je antikrist”
Orange Order svake godine 12. srpnja organizira proslavu Williamove pobjede nad katolicima u Irskoj. Kao što se može pretpostaviti narančasta boja je simbol te organizacije. Stoljećima su proslave imale isključivo protukatolički karakter, a na logorskim vatrama redovno se palila lutka katoličkog pape. U novijoj povijesti najveći i najpoznatiji sjeverno-irski protestant bio je Ian Paisley, koji je bio protestantski svećenik, vođa vodeće protestantske političke stranke Democratic Unionist Party i prvi ministar Sjeverne Irske od 2010. do 2014. godine. Paisley je u svijetu postao posebno poznat kad je 1988. godine kao član Europskog parlamenta tijekom govora pape Ivana Pavla II u tom parlamentu razvio transparent na kojem je pisalo «da je papa Ivan Pavao II antikrist». Paisley je tom prigodom i vrlo glasno vikao da je «Ivan Pavao II antikrist». Nakon tog neviđenog incidenta Paisley je bio izbačen iz EU parlamenta dok je Ivan Pavao II govorio. Vrijedno je također napomenuti kako je Ian Paisley za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku javno davao podršku Slobodanu Miloševiću, objašnjavajući «kako se Milošević bori protiv vatikanske konspiracije koja želi uništiti Srpsku protestantsku crkvu».
Imajući u vidu da su prije tri godine Pusić, Milanović i Josipović izbarali Englesku tj. Veliku Britaniju za glavnog strateškog partnera Republike Hrvatske u Europi, ne treba biti previše pametan da se zaključi zašto je Vesna Pusić HNS u cijelosti obojila u narančastu boju. U ovom slučaju slike govore više od riječi.
Antun Babić
Stavovi izneseni u komentarima na portalu su privatna mišljenja autora i ne moraju odražavati uredničku politiku Fenix-magazin.com
