Bilo je to u 4. razredu osnovne škole. Koprivnica, 19. travnja 1982. godine. Bio sam tada Titov pionir kao i svi ostali. Imao sam odlične ocjene u školi, isticao se kako je pisalo u učeničkoj knjižici, s vladanjem sve u redu, pa sam bio među izabranim pionirima koji su sa zastavom u rukama trčali dionicu puta kad je u koprivnički kraj stigla Titova štafeta. Godinu prije u ruke sam dobio republičku zastavu. I bio sam na to ponosan, piše Zvonimir Despot na svom blogu Večernji.hr
Godinu iza, u tom 4. razredu, te 1982., u ruke mi je došla crvena, partijska zastava. Srp i čekić na njoj, zvijezda petokraka, a na vrhu piše „Proleteri svih zemalja, ujedinite se“. I otrčao sam svoju dionicu. I bio sam opet ponosan. I veseo, i još veseliji jer mi je taj dan bio i rođendan. Htio sam što prije doći doma. Čekalo me društvo da slavimo i zabavljamo se. No kako je bilo kasno, zastave nismo mogli vratiti u škole nego smo ih nosili kući pa da ih vratimo idući dan.
I ja tako hitam doma sa crvenom partijskom zastavom. Uđem u kuću, društvo me već čekalo, moji doma, a onda krik, vikanje, plakanje, baka iz kuće najurila moju ekipu, zastavu bacila u kut, ne može je gledati, a ja sav u plač… Što se dogodilo, što sam napravio, što sam kriv??? No odgovora nema. Te večeri i noći u kući teški muk. Ja ne spavam od muke i žalosti, plačem, nemam pojma što se zbiva. Mučno mi je. Drugi dan odem jedva u školu, nisam svoj, stegnutog grla, vraćam se u grču kući, ne znam što se događa, što me čeka…
Pala je večer, baka zove sestru i mene. Prvo je provjerila jesu li svi prozori zatvoreni, posebice oni prema ulici, i onda krene pričati. Da, prije pričanja zaprijeti nam da će nas prebiti od glave do pete ako išta ikome kažemo to što ćemo od nje čuti. I da ćemo svi imati velikih problema ako itko od nas išta čuje to što ćemo mi sad prvi put čuti! Ja načulio uši, razgoračio oči, čekam što će to biti, da čujem što se to dogodilo da sam ostao bez proslave rođendana. A okidač je bila partijska zastava u našoj kući. Baka to više nije mogla progutati, a gutala je svašta i šutjela godinama…
I onda malo po malo, te večeri, pa druge, pa tako danima i tjednima, počela nam je pričati našu obiteljsku povijest, a meni su se tada počeli otvarati novi svjetovi. Od tada sam počeo sve otvorenije razmišljati, otvorilo mi se nešto novo za što uopće nisam znao, nikad nitko ništa nije spominjao… Istina, bilo mi je čudno da nemam djeda s mamine strane o kojemu nitko ništa ne priča, osim što sam znao da mu je ime bilo kao i meni – Zvonimir. Drugo ništa. Bilo mi je čudno da je baka bila sama, nije imala nikoga, mama jedinica, ja i moja godinu i dva mjeseca mlađa sestra, tata u Zagrebu radio pa bio uvijek između Zagreba i Koprivnice…
I koja je to naša obiteljska priča, što je to nama baka otkrila?
Baka Katarina je prije Drugoga svjetskog rata radila na koprivničkom sudu kao službenica. Ona je rođena u Koprivnici, a njezina se strana obitelji doselila u Koprivnicu iz Ludbrega. U Ludbregu je pradjed bio općinski blagajnik, pa je zatim u Koprivnici dobio posao gradskog blagajnika. Uz posao je u Koprivnici obitelj dobila i kuću uz Gradsku bolnicu. Pradjed je bio iz Ličkog Lešća, a prabaka je bila Mađarica po nacionalnosti, iz obitelji koja je dugo bila upravitelj imanja grofova Draškovića u Velikom Bukovcu. Despoti, znači tatina strana, dolaze iz Svetog Roka, Ličani, i nastanjuju se u Zagrebu 1942., kad su u hrvatskom zbjegu morali pobjeći iz Like pred četnicima.
Ali da se vratim na bakinu priču! Moj djed Zvonimir bio je iz Nedelišća u Međimurju. I radio je također na koprivničkom sudu. Ondje se upoznao s bakom, vjenčali se pred rat i dobili moju mamu. Susjedi su nam bili Židovi, imali su trgovinu, a prije rata su od nas otkupili dio vrta kako bi proširili skladište. I bili su s mojima u odličnim odnosima.
Djed nikad nije bio politički aktivan. I počinje rat, osniva se NDH, pa djed na nagovor svojih bratića ulazi u Ustaški pokret. Bio je u političkom dijelu, nije bio u Ustaškoj vojnici, nije bio na ratištu. Cijelo vrijeme rata bio je u Koprivnici. Židove odvode, na našem tavanu skrivali su susjedi Židovi dio svojih stvari, baka je pomagala koliko je mogla. O djedovim aktivnostima ponešto sam saznao puno kasnije, kad sam u Hrvatskom državnom arhivu našao dokumente i novine, iz kojih sam pratio njegova imenovanja i napredovanja u činu.
Koprivnica je od studenoga 1943. do veljače 1944. bila središte „Podravske republike“, područja koje su držali partizani. Zatim je došla Crna legija s Rafaelom Bobanom na čelu i ustaše su ponovno zauzeli Koprivnicu. Nemam pojma u čemu je sve djed sudjelovao, u kakvom donošenju odluka, kako se sa svime nosio, osim što znam da mi je baka non stop napominjala da nikad nije išao u bitke, da nije nikoga ubijao… O tome ne znam ništa. Znam jedino da je kraj rata dočekao u činu ustaškog satnika te da je bio posljednji ratni koprivnički gradonačelnik.
Kad je počelo povlačenje prema Zapadu, djed je također otišao, a prabaka, baka i mama ostale su doma. Djed je računao da njih nova vlast neće dirati i nad njima se osvećivati, a da bi samo on mogao imati problema. Kako god, on je otišao i više se nikad nije vratio, nikad se više ništa o njemu nije čulo, nikad se više nije javio. Baka je jedino koju godinu nakon rata dobila informaciju, ne znam je li pouzdana ili nije, da je djed bio viđen u nekom talijanskom logoru, da je završio u Južnoj Americi, a da se doma nije htio javljati kako ne bi zbog njega imali problema. I tu staje sva priča o djedu. Od njega su ostale samo slike i uspomene.
Baka je pričala i što se događalo za vrijeme rata, kako su nestajali ljudi, žalila je što se dogodilo Židovima, ali joj je o svemu bilo jako mučno pričati. Pričala je sve na kapaljku, a ja sam skupljao malo po malo te dijelove i u glavi slagao slagalice. Što se događalo kad su partizani ušli u Koprivnicu u svibnju 1945. godine? S partizanima je ušla crnogorska jedinica čiji se zapovjednik uselio u našu kuću. Prije nego što se uselio kuću su demolirali, dobar dio kućne biblioteke knjiga uništili, namještaj pokidali, mokrili i veliku nuždu radili gdje su stigli… Uglavnom, opće divljanje! Moji su se bojali što će biti, hoće li ih zatvoriti, nešto im učiniti, kuću oduzeti… Prabaka, baka i mama, kojoj je bilo tek pet godina, imale su za korištenje tek jednu sobu u kući, a sve drugo je sebi uzeo Crnogorac. Baka je usto ostala bez posla, bez prihoda. Situacija kaotična, bolna, neizvjesna… Crnogorci su otišli, kuća je ostala gotovo uništena, ali ostala… Ali baka bez posla, moji bez ikakvih prava…
Spas je za baku i za moje tada došao iz kabineta Vladimira Bakarića, predsjednika Vlade NR Hrvatske. Njegova je tajnica svjedočila u bakinu korist, da je baka tijekom rata slala neprestano pakete u logore, da je pomagala gdje je i kako mogla… I to je pismeno svjedočenje baki pomoglo da dobije posao pa je do mirovine radila kao šefica računovodstva u koprivničkom Domu zdravlja. No sve se vrijeme osjetilo da u kući nedostaje muška ruka. Sve je spalo na prabaku, baku i mamu. Njih tri same u kući. Baka se nikad poslije više nije udavala. Prošla je svoju patnju, a sestru i mene je odgojila uz mamu. I na tome smo joj zahvalni dok smo živi. Kad sam se rodio, ime sam ponio po djedu, i jako sam ponosan na to ime!
Sva ta obiteljska priča u meni je veoma rano probudila interes za povijest, za istraživanja, za čitanja… Čitao sam i stalno listao dio knjiga iz obiteljske biblioteke koje su ostale sačuvane nakon rata. Upijao sam priče, počeo sve više novine čitati, časopise, političke tjednike, sve sam upijao, u srednjoj školi sve više knjiga čitao, naručivao, posebice kad je Glas Koncila pokrenuo biblioteku povijesnih knjiga…
U osnovnoj školi posebno me za povijest još „zarazila“ moja profesorica povijesti i razrednica. I tako sam čitao i čitao, pričao s drugim ljudima, kako sam bivao stariji, došla je slobodna Hrvatska, rat, agresija, studij, a ja i dalje upijam povijest. Uzimam i čitam sve što mi dolazi pod ruku. Moj porok su odavno postale – knjige!
Čime je sve to rezultiralo? Mojom knjigom „Vrijeme zločina“ koju je objavio Hrvatski institut za povijest! Kako je do nje došlo?
U studentskim danima počeo sam surađivati sa starijim kasnijim koprivničkim povjesničarskim i novinarskim kolegom Željkom Krušeljem. On je došao na ideju da piše knjigu o koprivničkim krvavim predratnim i ratnim godinama, a ja sam mu trebao pomoći oko skupljanja arhivske građe budući da sam već u Zagrebu u Hrvatskom državnom arhivu radio na diplomskom radu o Braći hrvatskoga zmaja. No kako sam ozbiljno shvatio zadatak, protutnjao sam kroz cijeli HDA, kroz bjelovarski arhiv, kroz privatne arhive, našao niz sugovornika, pa je i Krušelju i meni postalo jasno da je građe toliko da nema šanse sve to objaviti u jednoj knjizi.
Stoga je pao dogovor. On radi knjigu do početka rata, a moj je rat i godine neposredno nakon rata. Istina, puno teže i mučnije razdoblje, da ne kažem koliko i skliski teren, i povjesničarski i politički i na svaki drugi način. Jer se te teme nitko nikad dotad nije ozbiljno uhvatio. Pionirski poduhvat! Tako je on objavio svoju knjigu, a ja sam i dalje kopao i kopao po arhivima.
Tada sam već imao izgrađen stav i odnos prema svakom totalitarizmu – i komunističkom i ustaškom i nacističkom. Ni malo nisam bio opterećen obiteljskom pričom. Nisam pisao knjigu kako bih obranio djeda. Išao sam pisati knjigu kako bih napisao što se doista tada događalo. Prikupio sam nevjerojatan broj arhivskih dokumenata. Trebalo je sve to povezati, postojeću literaturu iščitati… I onda krenuti pisati.
Sve skupa je trajalo nekoliko godina. Znalo se u Koprivnici što radim, ali nitko nije znao kako ću napraviti, napisati. Oni koji su navijali za „crne“ nadali su se da će knjiga biti „crna“, a ovi drugi, „crveni“, bili su sigurni da će knjiga biti „crna“. Sve zato jer su znali tko mi je bio djed. Kad je knjiga izašla, „crni“ su me optužili da sam se prodao komunistima, a „crveni“ me ignorirali jer sam i „njihove“ zločine iznio na svjetlo dana. Kako mi je tada rekao povjesničar i kolega Vladimir Geiger, knjiga je školski primjer kako treba pisati i obraditi ovu tematiku, ali da se zagriženima i ideološki ostrašćenima neće svidjeti jer sam ih sve stavio pod jedan naslov.
Mene pak nije bilo briga ni za jedne ni za druge, kao što me ni do danas nije briga. Meni je samo stalo da napišem što se tada zbivalo, a što sam uspio doznati i naći prvenstveno po arhivima. Tako pišem sve do danas. Ta je knjiga postala i do danas ostala moja legitimacija. Preporučam da je svi pročitate koji niste. Upoznat će te mene, ali i bolje shvatiti kakva su to bila vremena.
Zašto sam sve ovo napisao? Otkako je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović s Pantovčaka uklonila Titovu bistu, ne jenjava rasprava o tome, odnosno ne jenjava komunističko ludilo i histeriziranje u obranu Tita. Tako Ivan Fumić kaže: “Ima onih potomaka ustaša koji Tita nazivaju zločincem“. Ili ovo: „Tito je zločinac samo za ustaše i fašiste, za nas će uvijek biti heroj“.
Pa kad je tako, odlučih prvi put javno otkriti dijelove moje obiteljske povijesti, jer sam i ja potomak jednog od tih Fumićevih ustaša, pa da svi vide kakav sam to potomak i zašto danas mislim to što mislim i zašto pišem to što i kako pišem. Ovime samo želim i dalje ostati vjerodostojan i objektivan po tom i svim drugim pitanjima i ništa ne skrivati, za razliku od drugih, kao što je Fumić ili oni na drugoj strani.
A na čitateljima, na svima koji me prate godinama, ostaje da prosude koliko uspijevam biti i ostati objektivan. Ukratko, to sam ja!
http://blog.vecernji.hr/zvonimir-despot/baka-mi-je-otkrila-da-sam-potomak-ustase-kad-sam-iz-skole-donio-partijsku-zastavu-6473
