Progutala nam sezonu neka srpanjska rupa, a mi još uvijek jurimo širom zatvorenih očiju u susret ljetu – i to pod kišobranom. Je li loše vrijeme najviše utjecalo na poroznu popunjenost ove sezone, ostaje upitno. Od vječnog gunđanja da moramo nuditi nešto više od – sunca i mora- , ispada ipak da gosti k nama dolaze upravo radi toga, i ako sunca nema u dovoljnom omjeru da more drži toplim, turista nema. Svi nezadovoljni, vremena preteška da bi se gubio ijedan dan u sezoni. Negoduju iznajmljivači, negoduju ugostitelji, negoduje i sam aktualni ministar. Iako uvijek odmjeren u nastupu, čak upozorava da će nam i 2023. biti srpanjska rupa ako ne promijenimo ništa na razini destinacije jer konkurencija nemilo grabi naprijed, a mi smo, očito još zapeli u nekim starim shemama sa suhim smokvama i domaćom rakijom.
A, što ćemo to mijenjati, pa mislili smo da smo dovoljno napravili: od garaža pravimo apartmane s pogledom na drugu garažu, od domaćeg stanovništva kazališnu družinu obučenu u narodnu nošnju na 35 stupnjeva vrućine ili , ako su dobre sreće , u mornarske prugaste majice, koje se nose samo kod Popaya u crtiću,… a od turista kojima probamo uzeti na svemu još nekoliko eura ako je moguće , makar odnos cijene i usluge vapio u nebo, pravimo – što? E, tu lanac progresa i proces promjena staje. Armirana serklaža u glavi drži dobro već desetljećima i neće tako lako popustiti pred izglednom zaradom, pa tako silni utrošeni knauf i beton i nisu učinili puno , osim mjestimične devastacije okoliša. U glavi se nije promijenilo ništa; strani turist nam je sinonim zarade, isto kao i svatko tko radi u inozemstvu.
To što svatko želi gricnuti u turistički kolač, pogotovo u ovako kriznim hrvatskim vremenima nije nikakva promjena, to je samo shortcut do novca, nije nikakva prilagodba stanovništva koje se želi uklopiti u turistički identitet i ponudu zemlje, te mu patriotsko srce skače od pomisli da će stranac kojeg on ugosti umakati noge u najčišćem moru na svijetu i doživjeti tako gotovo pa svojevrsnu purifikaciju himself. Neposredno pred recentni – Ultra- , najveći festival elektronske glazbe u regiji koji je po 2. Put održan u Splitu , sam gradonačelnik je javno zamolio da se ne povisuju drastično cijene smještaja , što se odnosilo na ono 300-400 % povećanje od lani, koje se i ove godine nemilo repriziralo kako čitam. Malo nam je malo, i to ne možemo mijenjati; to je ono što je tranzicija kroz koju smo posrćali tako lijepo potaknula da ispliva na površinu mentaliteta, a sezona je pri tom hram nade kojem najradije hodočastimo, iako bi bili rado najkatoličkija nacija na ovoj zemljinoj polutki.
Halabuka oko cijena već se digla na samom početku sezone oko nulte zone parkiranja u Dubrovniku , pa se nastavila sa cijenama kave i sladoleda itd., uvijek isto. Čudimo se turistima koji su došli radi tog – mora i sunca- što im je sve skupo ; pa nabavimo onda one koji neće dolaziti radi toga nego radi nečeg drugog, pa će to možda biti promjena koju tako nasušno trebamo. Svi prigovaraju turističkoj ponudi kao takvoj i gostima kojima je ona dovoljna, htjeli bi da u šetnji gradom predahnu uz gutljaj Don Perignona i zalogaj sushija, ne pitajući za cijenu, a ne da lijevaju vodu sa javne česme na trgu u onu istu bocu koju su donijeli sa sobom iz domovine.
Pri tom se zanemaruje činjenicu da su to gosti kojima naplaćujemo smještaj i pristojbu i koji nam, u konačnici, pune kapacitete, te od njih živimo i dobro je dokle god nam dolaze gledajući ponudu putovanja i odmora , jer su za te iste novce mogli otići negdje drugo. Putovanje i dokolica su danas postali sastavni dio života u globaliziranom društvu, te učinili svaku destinaciju dostupnom , a upravo ta masovna dostupnost je skinula onu ekskluzivnost i nedostižnost koju je putovanje nekad imalo. Mi smo iz masovnog turizma tek zakoračili u kvalitetni masovni turizam i uz neke selektivne oblike poput seoskog ili nautičkog turizma samo pokušavamo ići u korak sa ostatkom svijeta a ne smatrati se centrom svijeta u tih dijabetičnih petnaestak dana sezonske špice.
Sandra Marelja Muić
