Promijenilo se vrijeme, promijenilo se društvo, bauštelaši i putzkolone su dio jednog drugog vremena
Po starom provjerenom receptu, čim se iz daljine počne širiti miris predizborne, izborne, proizborne ili ne znam ni ja kakve kampanje gdje se trebaju skupiti glasići za foteljicu, odmah se svi kandidati počnu pozivati na iseljeništvo, nakon što odverglaju svoju zahvalnost braniteljima. Nakose njuškicu, lagano trepnu, te očima punim povjerenje sa dužebrižničkim tonalitetom lanu pred kamere nešto tipa -…kao i našu dijasporu…-. Hehe. Onome tko nikad nije bio dijelom iseljeništva, to ništa ne znači, ali nama sa inozemnim stažom, to itekako odzvoni u uhu barem iz razloga što se inače nikako ne spominje. Nakon što je u sklopu bivše države to bio ekonomski i politički pojam koji se izgovarao ispod glasa i vrijedio kao sinonim otpora tadašnjoj vlasti, te potom u samostalnoj državi iznimno često spominjan i gotovo pa revitaliziran kroz snažnu potporu i donacije iseljenog stanovništa tijekom svih ratnih i poratnih godina svojoj domovini, danas je iseljeništvo, nažalost, nešto što se uopće ne spominje i o čemu nitko ne brine.
Daleko od očiju, daleko od srca!
Trend iseljavanja iz Hrvatske, naši uspješni Hrvati u svijetu ili kakvi sportski uspjesi na svjetskoj razini, to će još osvanuti u javnim glasilima. Kakvo nerealizirano stvorenje hrvatskih korijena koje uspije pogubiti većinu krpica pred reflektorima će dobiti čak i maksimum prostora, ali riječ, glas ili slovo o iseljeništvu kao takvom, o tom našem puku koji živi i svoj kruh zarađuje vani nećete naći ništa. Kao da ga nema, kao da su samo dio statistike, najčešće glasačke. Osnovnoškolci danas niti ne znaju što to znači, gotovo pa je postao pojam iz povijesne ropotarnice. A tako se na njega i gleda. To su ljudi koji jednostavno – žive vani, i to je to. Daleko od očiju, daleko od srca. Građani , opterećeni svakodnevnim preživljavanjem i izmučeni politikantstvom nemaju previše sentimenta prema nikome, pogotovo ne prema onima koji po njihovim predožbama žive bolje samim time što nisu tu.
Ljudi koji žive vani!
S obzirom da mladi danas odlaze živjeti van Hrvatske i to živjeti u punom smislu te riječi, ne idu stjecati i ne idu u pečalbu kao generacije njihovih roditelja i starije, tako se i na iseljeništvo danas gleda. Ljudi koji žive vani. Nešto što bi aktualiziralo postojanje tih ljudi u današnjoj hrvatskoj svijesti , gdje koja crtica o kulturnoj suradnji ili makar kakva šala na njihov račun, nema. Promijenilo se vrijeme, promijenilo se društvo, bauštelaši i putzkolone su dio jednog drugog vremena.
Vremena kada su gastarbajteri u svoje stare Opele trpali obiteljska pakovanja praška ili plastične stolice za balkon i vozili silne kilometre nakon prekovremenog rada i trećeg posla na crno, čine se stotinu godina iza nas. Danas svi to možemo nabaviti u prvom većem supermarketu, danas imamo sve, no isto tako smo ponešto i izgubili bez da smo toga pretjerano svjesni.
Generacije koje su otišle raditi i živjeti vani da bi uopće preživjele danas su u mirovini, i ako su dobre sreće, uživaju te mirne dane zbrinuti i zdravi tamo gdje su željeli biti , u slučaju onih koji su čeznuli za tim vječitim ciljem povratka. Tu i tamo se otme koja zavisna opaska iz okoline kako im je lako sa inozemnim mirovinama , (isto tako što im je bilo lako živjeti i raditi dva života stalno), ali je to zanemarivo i brzo se slegne, jer je zavist ipak preljudski osjećaj i lako se namiri. Tržište je otvoreno, granice je izbrisala tehnologija, nema nekoga bez telefona, perilice ili pegle na vodu, nema se više na čemu zavidjeti, nema se više što izgraditi. Vremena kada su ti isti u svoje stare Opele trpali obiteljska pakovanja praška ili plastične stolice za balkon i vozili silne kilometre nakon prekovremenog rada i trećeg posla na crno, čine se stotinu godina iza nas, danas svi to možemo nabaviti u prvom većem supermarketu, danas imamo sve, no isto tako smo ponešto i izgubili bez da smo toga pretjerano svjesni.
