Izokrenute vrijednosti nisu karakteristika samo današnjeg vremena. Od kada je “svijeta i vijeka” sustav vrijednosti se izokretao. Uvijek s istim ciljem: omalovažiti i poniziti.
Piše: Dr Jure Burić
Problem postaje u onom trenutku kad na takve pojave zašuti intelektualna elita, a ona to obično čini iz nekoliko razloga. Često je to neznanja (onda se postavlja pitanje koliko je intelektualna?!), onda zbog egzistencije te zbog karijere i pozicije.
Sjećam se dobro sedamdesetih godina prošlog stoljeća kad je Marijan Matković napisao dramu “General i njegov lakrdijaš”. Prikazivala se u HNK u Zagrebu. Simptomatično je da je s istom tom dramom počinjala i kazališna sezona u Beogradu?! Matković je izvodio na pozornici HNK predstavu u kojoj je prikazivao Zrinskog u pidžami, jadnog i “napirlitanog”. Netko od nas studenata je vidio tu predstavu i mi smo odlučili da ćemo kupiti pedesetak karata s mjestima na galeriji i prekinuti predstavu. Nismo tada imali “poziciju”, a egzistencija nam je ionako bila “kronično ugrožena”.
Svoj zamišljeni plan smo i ostvarili. Prvi put od Kuena Hedervarija pa dotad prekinuta je jedna kazališna predstava u HNK. Neki od nas studenata su tada uhićeni, a nekii su izbjegli “milicijskih šaka”. Otišli smo nakon toga kod Miroslava Krleže tražiti zaštitu. Primio nas je i odmah nazvao Matkovića govoreći : “Śto se to događa kolega, dok sam ja pisao drame meni su zatvarali glumce, a tebi zatvaraju publiku”!
Eto, već na putu ka intelektualnom nismo odšutjeli “izokrenuti sustav vrijednosti”! Ne prešućujemo ga osobno ni danas. U nekoliko primjera zorno ću vam prikazati ovovjekovno “izvrtanje sustava vrijednosti”
Evo nekoliko primjera:
Pjesma “Bojna Čavoglave”
Za razumjeti ovaj naslov morat ćemo se vratiti u ne tako davnu prošlost u kojoj su vrijednosti bile jasne, a “vox populi”, pa i onaj intelektualni, su bili glasni! Sjetimo se na primjer jednog malenog mjesta Čavoglave i tada nepoznatog kantautora Marka Perkovića Thompsona. Sjetimo se u kakvoj su pogibelji hrabri hrvatski ljudi tada bili, kakva im se sudba krojila i u čemu su nadu tražili. Pjesma “ Bojna Čavoglave” odzvanjala je tada gotovo posvuda, u svakom hrvatskom domu, u automobilu, nju je pjevušilo i staro i mlado. Ta pjesma je u beznađu bila nada, ona je bila izraz prkosa i hrabrosti. Ona je upozoravala, obećavala, prijetila. Ona je agresora nazvala pravim imenom. Poslala im je i poruku kako ruka hrvatskog bojovnika im neće dati mira čak ni tamo gdje misle da su najsigurniji.
I tko je u to vrijeme mogao zamjeriti riječima iz te pjesme? Nitko! A danas? Danas je nešto posve drugo. Danas su na sceni oni koji niti u onom vremenu nisu imali ljubavi za hrvatski narod i svoju domovinu Hrvatsku. Neki su bili i daleeeeko od nje, daleko od pakla rata i mirisa baruta. Danas oni salonski raspravljaju o pozdravu u toj pjesmi kojoj je čak i sud presudio da se može u izvornom obliku pjevati! Svejedno je žele zabraniti, jer neke vrijeđa i ne žele je čuti. Pitam se gdje su sada intelektualci, barem oni koji su se odazvali “zovu domovine” i s puškom u ruci ju branili. Gdje je njihov glas? Nema ga, jer su se vrijednosti poremetile, izokrenule. Treba li ponovno zaratiti da ponovno zapjevaju i progovore? Ne treba, jer doći će vrijeme pravih vrijednosti i ponosnih vremena, a osporavatelji će poput miša u svoje rupe iz kojih su eto smogli hrabrosti sada proviriti.
- Crvena kasarna
Sjetimo se “Crvene kasarne” u Osijeku i generala Branimira Glavaša kako agresorskoj Jugo armiji prijeti, a nama pored tv ekrana ulijeva nekakvu hrabrost, mir i nadu. I Glavaš završi u zatvoru. Eno ga i danas razvlače po sudovima ne bi li mu dokazali djela za koja ga optužuju, a koja on negira. On je samo svoje branio, a kad se čovjek brani i te kako je upitan njegov navodni zločin. Jer ako ga i počini, tko ga je na njega natjerao? Pa valjda se dobro znade tko je u ovom obrambenom Domovinskom ratu žrtva, a tko agresor. Međutim poradi izokrenutih vrijednosti više se ništa ne zna!
3. Dr. Stanimirović
U vrijeme dok sam bio u Županijskom domu Hrvatskog državnog sabora (HDS) dočepao sam se tiskovine iz vremena pada Vukovara u kojoj piše izvjesni dr. Vojislav Stanimirović, ondašnji ravnatelj Vukovarske bolnice. Dakle nije to bio razgovor s njim već je on potpisnik toga teksta. A taj tekst počinje otprilike ovako: “Nakon žestokih borbi konačno je palo i posljednje ustaško uporište u Vukovaru, Vukovarska bolnica”
Bi li u uljuđenom svijetu samo ova rečenica bila dovoljna da se izvjesni dr. Stanimirović procesuira i osudi, a potom doživotno protjera iz Hrvatske. Da, bilo bi dovoljna svugdje samo ne i kod nas u Hrvatskoj. Mi autora tog odurnog antihrvatskig teksta nagrađujemo mjestom u HDS i osiguravamo mu ugodnu mirovinu. Usto dopuštamo njemu i njegovim sljedbenicima da i dalje rovare protiv zemlje u kojoj žive.
Potrudio sam se tada iskopirati u stotinjak primjeraka taj Stanimirovićev tekst i podijeli ga na klupe svim saborskim zastupnicima, uključujući i dr. Stanimirovića. Naravno da sam to učinio ujutro rano dok nikoga u sabornici nije bilo. Sjeo sam i čekao doktorovu reakciju. Upozorio sam i svoga sada već pokojnog prijatelja zastupnika prof. Julija Derossija kako bi zajedno svjedočili onome što će se zbiti. I? Ništa se nije zbilo. Dr. Stanimirović je nonšalantno podigao papir, kratko pogledao, vratio papir na klupu i ponašao se kao da ništa vidio nije. Naravno, bio je miran jer je znao kako se već tada sustav vrijednosti izokreće. Našao sam zgodu kako bih taj slučaj tada prokomentirao i sa saborske govornice. Ali intelektualna i ona druga “savjest društva” su ostale nijeme.
- Predsjednik Tuđman
Dr. Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik bio je jedini živući antifašist s generalskim činom koji je u tom vremenu bio šef jedne države. I umjesto da EU razmišlja na koju novčanicu Eura staviti njegov lik, oni razmišljaju kako ga dovesti u Haag i osuditi. Zar to nije eklatantan primjer izokrenutih vrijednosti pred kojima intelektualna elita šuti?!
Na samom početku Domovinskog rata kada su liječnici kao jedna odavno ustrojena i organizirana skupina sve svoje znanje i mogućnosti dali domovini na raspolaganje, nisu ni slutili da će “izokrenute vrijednosti” zadesiti i njih i da će od istinskih branitelja postati samo “sudionici rata”. Netko je skrojio zakon po svojoj mjeri, a zakon se mora poštivati. Pisac ovih redaka je od prvoga dana u ratnom sanitetu, bio sam i u dnevnom kontaktu i s tadašnjim ministrom zdravstva prof. Andrijom Hebrangom s činom bojnika zdravstvene struke i iskaznicom broj 79. A danas sam bez statusa hrvatskog branitelja. Neka, jer ja nisam išao u rat da bi dobivao činove, pohvale i nagrade, već da bi branio svoju zemlju i ostavio je svojim potomcima.
Sve ono što ratnici u vrijeme rata dobra stvore u miru im se o glavu razbija. U ratu se ne oslobađa samo teritorij, u ratu se ljudi oslobađaju straha, uvodeći sustav pravih vrijednosti i moralnih zasada po kojemu će funkcionirati i živjeti! Ali, kada se taj sustav izokrene, kad sve ono što je normalno preko noći postaje nenormalno, a nenormalno “novo normalno” – onda se ljudi raspamete očekujući od intelektualne elite da će ta elita progovoriti i stvari u red dovesti. Međutim iz ovih ili onih razloga elita šuti ili pak potiho šapće pa taj šapat jedva da i sama čuje.
- “Istanbulska konvencija”
Odšutjeli su intelektualci tako i Istanbulsku konvenciju, odšutjeli i nevidjeli u njoj rodnu ideologiju. Možda su i sami “naćulili” uši i slušali glas savjesti, vjere i Božje mjere koji je trebao zagrmiti s Kaptola. Ali i Kaptol šuti ili se potiho opet iz ovih ili onih razloga slaže s vlastidršcima, jer bi glasno protivljenje moglo donijeti glavobolje, a i odnijeti sredstva za lagodan život. Netko pametan je davno ustvrdio: kad želiš naći uzrok nekog problema – kopaj. Ako kopajući ne naiđeš na novac, kopaj dalje i dublje, pa kad-tad ćeš taj prokleti novac naći.
Nismo mogli od neukih i priprostih ljudi očekivati kako će u vješto zakamufliranoj formulaciji Istanbulaske konvencije (koju je usput budi rečeno već sada i sam Istanbul odbacio!) pronaći rodnu ideologiju. Ali smo s pravom očekivali kako će intelektualna elita progovoriti, upozoriti neuke i svojom “grmljavinom” rastjerati tamne oblake straha. Sve je nažalost ostalo na nekoliko pojedinaca, istini za volju pravih intelektualnih veličina koje su u tome moru tišine i same utihnule, ali ne i zašutjele. Osobno sam radi ratifikacije Istanbulske konvencije istupio iz svoje stranke HDZ-a i to gromovito, nazvavši tu političku elitu između ostalog i “duhovnim Černobilom hrvatskog naroda”.
- General Praljak
Odšutjeli smo i jednu časnu smrt. Onu hrvatskog generala Slobodana Praljka, ratnika i vrhunskog intelektalca. Našega Sokrata po činu, a velikog po poruci i odluci. Sokrata su naime na smrt osudili, a on sam je odlučio svoj život skončati ispijajući otrov. Generala Praljka osudili su na vremensku kaznu koju je skoro u cjelosti već bio i odslužio, ali je i on popio otrov, jer se nije moga pomiriti s činjenicom kako će ostatak živita provesti kao ratni zličinac, a ne velikan koji je bio po svemu.
“Slobodan Praljak nije ratni zločinac, s prijezorom odbacujem vašu presudu”! S tim svojim herojskim činom poslao je poruku svojim sudcima, svijetu i nama Hrvatima. Jesmo li je barem mi shvatili i prihvatili. Vidimo li u ovom primjeru “izokrenute vrijednosti” u kojem se herojstvo kažnjava, a kukavičluk nagrađuje?! Zašto je intelektualna elita i na ovo odšutjela ili je već tada prihvatila “novo normalno”?!
- “Covid 19”
Od te intelektualne elite očekivao se i glas razuma i razbora na sva ova događanja i nagađanja oko Covida 19, nesporno najvećeg zla današnjice koji nam poput Damaklova mač svima visi nad vratom. Očekivalo se da znanstvenom logikom u jednoj otvorenoj javnoj raspravi, u kojoj će dokument biti argument, dođemo do tako željnog odgovora koji je barem za sada izostao i u kojem glavnu riječ na žalost vode panduri, a ne medicinska znanost.
Čekati kako će nekompetentni ustuknuti pred intelektualnim i znanstvenim potpuno je iluzorno. Možda je i ovo moje piskaranje samo još jedan “glas vapijućeg u pustinji”. Pa neka je, šutjeti zasigurno neću koa što nisam ni dosad.
- General Gotovina
Je li na djelu bila šutnja i kod uhićenja generala Gotovine gdje se politička i intelektualna elita “uhvatila” u Del Pontino kolo pripomažući njegovoj osudi. Srećom je na koncu sve ipak pretvoreno u veličanstveno oslobođenje od optužbi i svega onoga što mu se „tovarilo“ na leđa.
U tim vremenima objavio sam svoju pjesmu : “Traži se …. novi Juda”, a ona ide ovako:
Pakao
Dante
Ante
Deveti krug
I
Neki drug
A
Ime Šime
I
Njegove škude
Za
Neke lude
Nude
Pa nek mu
Sude
Samo nek nam
Ne
Naude
A
Hag vrag
Ivici drag
Sad kad si gori
Prodaješ onog
Što državu ti
Stvori
Znam to te
Mori
Jer Hrvat
Zori
Karli se
Moli
Pontio
Ponte
Za iste konte
Izdajice luda
Nakon škuda
I
Tebe čeka prvo
Judino drvo
Fenix-magazin/SIM/ Dr. Jure Burić
