Koliko je opasna religioznost bez istinske duhovnosti pokazuje se ponajbolje u vjerskim poglavarima koji podržavaju nasilje u ime nacionalnih interesa, ili kako bi se dodvorili politici.
Za Fenix-magazin piše: Dr. fra Luka Marković
Onaj koji se deklarira pripadnikom neke religije ne mora biti i čovjek duhovnosti. Duhovnost nadilazi pojam pripadnosti religiji. Pripadnost religiji ne čini čovjeka bezuvjetno boljim. Da je tako ne bi kroz ljudsku povijest u ime religija vođeni toliki ratovi, poput onih povijesnih između kršćanskih država, niti bi danas postojale brutalne vjerske diktature kao ona u Iranu, kao i nekim drugim muslimanskim zemljama.
Uostalom, i danas se mnogi nasilju i korupciji skloni političari rado deklariraju religioznim ljudima. Nažalost, takvi uživaju često ugled kod „vjernika“. Za razliku od puke religioznosti duhovnost čini čovjeka boljim. Duhovan čovjek se bori sa samim sobom, vlastitim negativnim sklonostima, kako bi u svojem životu realizirao ljubav, toleranciju, humanost, pravednost kao i davanje prednosti miru pred nasiljem. U tom kontekstu se ne može inkvizitorima u kršćanstvu kao niti današnjim islamskim teroristima i diktatorima pripisati svojstvo duhovnosti.
Religioznost
U kojega Boga vjeruje onaj židovski vjerski fanatik koji opravdava brutalni napad na civile u Gazi? Religioznost, pogotovo ona tradicijska, bez duhovnosti nije garancija ispravnog životnog puta. Ima puno religioznih ljudi koji obdržavaju religijske tradicionalne propise a da ne posjeduju izgrađeni osjećaj za duhovnost. Na drugoj strani, postoje ljudi koji nisu u klasičnim smislu religiozni a svojim životom ukazuju da im je stalo do svega onoga što Bog, prema religijskim knjigama, očekuje od čovjeka.
Vjernik u pravom smislu je onaj koji, prema onoj Isusovoj, nije bezuvjetno čuvar od ljudi nametnutih zakona nego je sustavno u potrazi za istinom. Ponajveća opasnost se krije u pokušaju da se tradicijskim vrijednostima dadne prednost pred onim što podrazumijevamo pod pojmom duhovnosti. Čovjek je u duhu svetog Augustina pozvan neprekidno tragati za istinom o Bogu, jer tek tada kad vjeruje da o njemu zna sve, ne znaa ništa. Da je kroz povijest bilo takvog razmišljanja, ne bi bilo vjerskih diktatura, niti bilo kakvog nasilja, jer je to nespojivo s pravim shvaćanjem Boga.
Svojstva moćnog i pravednog
Tamo gdje se Boga promatra antropološki kao moćnog čovjeka, dolazi do zabluda. Bogu, o kojem znamo tako malo, koji je izvor svega stvorenoga, pa i beskonačnog svemira, se ne mogu pripisivati svojstva moćnog i pravednog vladara. Čovjek ne može biti nikada u potpunosti objektivan kao Bog. Za njega postoje uvijek oni bliži koji pripadaju njegovoj obitelji, rodbini, narodu i vjeri. Ako Boga promatramo kao stvoritelja svega, onda je njegova ljubav obuhvaća sve, i to istim žarom. To je ono o čemu bi trebali i morali razmisliti religijski poglavari, koji tako rado govore da je Bog iz ljubavi stvorio sve.
Nikada svijetu nisu bili potrebniji mistici, duhom Božjim prožetih ljudi, nego danas, jer su upravo oni sposobni izdići se iznad onog klasičnog religijskog i približiti se Ljubavi koja je omogućila postojanje svega.
Mistični zanos
Kad bi religijski poglavari i svjetski političari, koji se rado deklariraju pripadnicima neke od religija, imali barem malo onoga mističnog zanosa, ne bi bilo toliko netrpeljivosti među religijama niti političkog nasilja u svijetu, jer bi shvatili da je Bog podjednako otac i majka svih ljudi, svega stvorenoga. Nažalost, mnogi od njih se ponašaju kao da znaju sve, pa i o samome Bogu.
O svetom Tomi, jednom od najvećih kršćanskih teologa i filozofa, postoji zanimljiva anegdota. Poslije jednog liturgijskog slavlja povukao se Toma u svoju sobu. Kad su subraća napokon došla u kontakt s njim, zanimala su se za razlog te izolacije. Pojasnio im je da je imao mistični doživljaj Boga. Zatim je nadodao kako bi najradije uništio sve svoje knjige koje je napisao o Bogu, jer ništa od onoga što je napisao nije identično s onim što je doživio. Misli koje potvrđuju razmišljanja svetog Augustina, koja istovremeno pozivaju sve poglavare religija i političare, koji se tako rado kite perjem religioznosti, da razmisle o tome.
Bog koji bi opravdao nasilje u Ukrajini, zločine u Gazi i vjerske diktature, poput one u Iranu, ne postoji. Takav bog je samo ljudska fikcija koja stoji u službi najjačeg ljudskog nagona, nagona za vlašću, podčinjavanjem drugoga. Postoji onaj drugi Bog o kojem je čovjek pozvan razmišljati, shvaćajući i prihvaćajući vlastitu ograničenost. Upravo bi to trebao biti razlog za sustavno preispitivanje vlastite religioznosti kako se ne bi ostalo samo na razini tradicije bez duhovnosti.
Fenix-magazin/SIM/Dr. fra Luka Marković
