Nedavno sam u jednoj kolumni napisao da Hrvatskoj treba domoljubna i razumna desnica, a ne ona samodopadna, koja često od silne narcisoidnosti ne vidi dalje od prsta ispred nosa.
Piše: Dr. fra Luka Marković
Nije problem kad čovjek ima o sebi i svojem utjecaju u društvu visoko mišljenje.
Milijuni ljudi u svijetu se iz narcisoidnih pobuda precjenjuju, šteteći uglavnom samima sebi, jer se vrlo brzo spotaknu u životu.
Problemom nastaje kad pojedinac iz želje za realizacijom zacrtanih ciljeva ne odmjeri svoje vlastite mogućnosti.
Tada i ne htijući nanosi štetu društvu. Još veći problem nastaje kad ga podržavaju oni koji su politički kratkovidni ili ne žele pogledati istini u oči.
Što reći o tome da se, navodno, domoljubno orijentirani političari, poigravaju sudbinom vlastitog naroda? Što reći o onim domoljubima koji su u Domovinskom pokretu do jučer u nebesa dizali jedni druge a danas se svađaju kao ukleti neprijatelji?
Svojevremeno se Dragan Primorac, sadašnji kandidat za predsjednika države, odlučio, kad nije prošao u drugi krug, pozvati svoje pristalice da glasuju za Stipu Mesića umjesto za Hebranga. Mesić je prošao. Istina, ne samo zbog Primorčeve izjave, nego i zbog toga što je jedan dio članova Hebrangove stranke (HDZ) pripadao više ideološkoj liniji Mesića nego Hebranga.
Slična se stvar dogodila kad su u drugi krug ušli Mesić i Dražen Budiša.
Veliki dio „domoljuba“ je poslušao radije svoje emocije nego razum i odlučio se za Mesića, jer je svojevremeno Budiša koalirao s Račanom.
Možda je u korist Mesića odlučio i neki drugi utjecaj izvana? Tko će znati? Nije nevažno spomenuti da je američka ministrica vanjskih poslova Madeleine Albright razgovarala s Mesićem i Budišom prije drugog kruga izbora.
Kako mi je jednom zgodom povjerio Dražen Budiša, spomenuta dama ga je upitala hoće li voditi razgovore s Miloševićem ukoliko bude izabran. Kad je rekao da je spreman razgovarati s svakim ako je od koristi za hrvatski narod, završila je ljutita razgovor i otišla.
U tom kontekstu je svakako zanimljivo spomenuti i to da su Mesićevi plakati već sutradan nakon prvog kruga izbora bili polijepljeni od Gorice do Zagreba, iako nitko nije očekivao da će uopće ući u drugi krug pored Budiše i Mate Granića.
U to sam se i sam osvjedočio putujući iz Gorice prema Zagrebu, u kojoj sam bio u posjeti roditeljima književnika Ede Popovića.
Miroslav Škoro govori danas da je napravio pogrešku što njegov Domovinski pokret nije išao u koaliciju s Plenkovićem. Vjerojatno se kaje i zbog toga što nije pozvao svoje birače da glasuju za Kolindu kad nije prošao u drugi krug predsjedničkih izbora.
Da jest, Milanović ne bi bio danas predsjednik države, niti bi bilo toliko po Hrvatsku štetne svađe između njega i premijera Plenkovića.
Zašto desnica progleda uvijek kasno?
Zašto se danas ponavlja isti scenariji na političkoj sceni Hrvatske?
Mnoštvo kandidata se natječe za predsjedničku fotelju, iako većina od njih, kao i njihovi podupiratelji, zna da nema nikakve izglede. Milanović ulazi sigurno u drugi krug, jer će za njega glasovati pristalice SDP-A, ali i dio „domoljuba“ iz HDZ-A, koji još uvijek gaji simpatije za ideologiju kojoj je nekada pripadao.
Sve ako mu i uzme gospođa Kekin (Možemo) nekoliko postotaka glasova s ljevice, teško je povjerovati da neće biti među dvije osobe koje će se boriti za predsjedničku fotelju.
Gospodin Primorac, koji sve ako i prođe u drugi krug, u što je teško povjerovati nakon nedavnog fotografiranja s Mesićem, kojemu je svojevremeno dao prednost pred Hebrangom, ima vrlo male izglede za pobjedu.
Mnogi birači drugih kandidata s desnice ga zasigurno neće podržati, bez obzira što nisu zadovoljni Milanovićem. Čak niti to nije toliko problem koliko rascjepkanost „domoljubne desnice“.
Ne omalovažavajući ljudske, znanstvene ili ekonomske vrijednosti kandidata kao što su Tomislav Janjić, Branka Lozo, pa i oni drug s desnice, teško je povjerovati da će netko od njih skupiti više od 5 do 7 postotaka glasova birača, i to jer nisu poznati široj javnosti.
To da je netko vrstan znanstvenik, dobar liječnik ili ekonomist, ne znači puno za prosječnog birača puno. Pa sve da se dogodi čudo i da netko od spomenutih kandidata i uđe u drugi krug, neće ga podržati ostali, jer je među „domoljubima“ ima i više ljubomore i zavisti nego što bi smjelo biti.
Među biračima su uglavnom oni ideološki opredijeljeni, ali i oni koji gaje određene simpatije za poznate osobe iz javnog života. Jedina koja je poznata široj hrvatskoj javnosti jest gospođa Selak Raspudić.
Prema prvim anketama od prije mjesec dana Milanović može računati na nešto više od tridesetak posto glasova birača, Primorac na tridesetak, a gospođa Selak Raspudić na dvadeset. S podrškom Dražena Budiše, što će imati jak utjecaj na opredjeljenje starije biračke populacije, koja ga poznaje kao hrvatskog domoljuba i borca za ljudska prava, izgledi gospođe Selak Raspudić su još veći.
Uz podršku ostalih kandidata s desnice, izgledi bi bili još veći. Nažalost, to je teško očekivati, iako je svima jasno da samo ona može u drugom krugu pobijediti Milanovića, koji se nije nikada ogradio od sisačke gradonačelnice Ikić Baniček koja je na jednom skupu, kao njegova izaslanica, izjavila da su partizani s pravom pobili hrvatsko smeće na Bleiburgu. Neograđivanje od te izjave čini nevjerodostojnim sve njegove priče o pravima Hrvata u BiH.
Nažalost, mnogi će Hrvati nasjesti na tu njegovu priču, kao što će i mnogi kandidati s desnice nakon izbora shvatiti da su im izgledi za pobjedu bili nikakvi. Ostaje otvorenim pitanje: Hoće li se neki od njih kasnije kajati kao Škoro ili će biti zadovoljni da je, eto, šira javnost čula za njih? A što je s pričom o domoljublju? Ili je možda ipak u pitanju ona Freudova tvrdnja kako je opasno kad kočijom upravljaju konji (emocije) a ne kočijaš (razum)?
Fenix-magazin/MMD/Dr. fra Luka Marković
