Dok dio navodnih velikih hrvatskih političkih analitičara gledaju na pobjedu Donalda Trumpa kao početak urušavanja svjetskog poretka, slave ga poneki “hrvatski vjerski desničari“ s istim zanosom kao Vučić i Dodik, pa čak s još veći oduševljenjem.
Za Fenix-magazin piše: Dr. fra Luka Marković
Ne čudi razmišljanje spomenutih analitičara, jer se uglavnom radi o ljudima koji svijet još uvijek promatraju pod dubokim utjecajem komunističkih diktatura, u kojima vođa odlučuje o svemu, pa i o ratu i miru.
U zapadnim demokracijama se političke odluke donose ipak drugačije, pa čak i tada kad predsjednik pati od demencije ili je sklon gruboj retorici. U tom kontekstu je jasno ozbiljnijim analitičarima stanja u Americi da predsjednik Joe Biden nije odlučivao sam o ratu i miru, kao i to da se neće samoga Trumpa pitati što je dobro za svijet i Ameriku. Tu su Kongres i Senat, kao i duboka država s različitim interesnim grupama.
Izostanak dogovora
Utoliko bi se moglo reći da griješe poneki jednostrani analitičari, kao što su griješili pričom kako će se Ukrajina ubrzo osloboditi Rusa. Nažalost, to se nije dogodilo, i to ne samo zbog toga što je Rusija vojno dominantnija, nego i zbog toga što zapadna politika nije u potpunosti stala iza Ukrajine. Da jest, morala bi računati s Trećim svjetskim ratom, jer je zvijer najopasnija kad ju se stjera u kut.
Slično će se događati glede odnosa zapadne politike u odnosu na Ukrajinu i nakon Trumpove pobjedu. Rat će završiti onoga trenutka kad Rusi i Ukrajinci sami shvate da moraju sjesti za stol i dogovoriti se. Nažalost, politički dogovori nisu često pravedni, nego nužni kompromis kako bi se zaustavio daljnje krvoproliće.
O takvom bolnom dogovoru se govori čak i u Evanđelju, kad Isus u jednoj prispodobi upućuje na to da se onaj koji je vojno slabiji neće bezuvjetno suprotstaviti neprijatelju, nego će u razgovor s njim postići za sebe najbolje moguće rješenje.
Rizik atomskog rata
Kad bi Ukrajinci iza sebe imali NATO, priča o ratu u Ukrajini bi izgledala nešto drugačije. Ovako jest kako jest, jer si zapadne države ne mogu dopustiti rizik atomskog rata.
Uostalom, niti Hrvatska nije u Daytonu postigla potpuno pravedni mir, tražeći vraćanje velikog dijela Bosanske Posavine Hrvatima, kojih je u njoj bilo daleko više nego Srba ili Bošnjaka, nego ju je prepustila Srbima, i to pod utjecajem zapadne, američke politike, kako bi Banja Luka mogla imati koridor prema Srbiji. I to onaj koridor koji bi mogao odigrati glavnu ulogu u mogućim novim sukobima između Srba, Hrvata i Bošnjaka.
Od toga što su se neki od američkih političara kasnije kajali zbog zaustavljanja Hrvata i Bošnjaka pred Banja Lukom, posavski Hrvati nemaju nikakve koristi.
Trump kao uzor
Isto tako se može reći da niti Ukrajinci nemaju puno koristi od zapadne politike koja nema hrabrosti upustiti se u sukob s Rusima, dok istovremeno iluzorno traži od njih da ih poraze. A što se poveznice između „hrvatske religiozne desnice“ s Dodikom i Vučićem tiče, to su druge priče, koje govori o krivom shvaćanju vjere i politike.
Niti je Trump toliki prijatelj Srba koliko si umišljaju Vučić i Dodik, niti je uzor vjernika kako žele poručiti „hrvatski religiozni desničari“. Ljudi promatraju religioznost s krivog aspekta.
Uzor su im Orban i Trump. Kao da se vjera mjeri riječima, a ne djelima. To što ta dva političara govore protiv liberalno nametnute ideologije u zapadnom svijetu, ne znači da su uzor pravih vjernika čiji je praktični život u skladu s riječima.
Iako su poneki od ministara u vladi španjolskog diktatora Franka bila čak i članovi konzervativne katoličke organizacije Opus Dei, ne znači da su bili dobri kršćani, barem ne u evanđeoskom smislu, gdje vanjsko ponašanje mora biti u skladu s govorom o vjeri.
„Hrvatska religiozna desnica“
Ne znam što to oduševljava „hrvatske religiozne desničare“ kod Orbana i Trumpa: njihovi istupi protiv javno nametnutog liberalizma ili njihov vjerski praktični život? Kao što mislim da se s Trampom neće u svijetu promijeniti puno toga, kako misle neki analitičari, zasigurno neće doći niti onog bitnog obrata u kršćanskoj vjeri zbog njihovih, navodnih, konzervativnih stavova.
Isus upozorava da želi vidjeti djelotvornu vjeru, a ne onu deklarativnu. Bojim se da su poneki „hrvatski religiozni desničari“ previše opsjednuti vanjskim a ne nutarnjim odnosom prema vjeri. Ne znam po čemu bi to Orban i Trump mogli biti uzor onim istinskim vjernicima, koji u centar života stavljaju ljubav koja je, kako kaže sveti Pavao, čak važnija i od same vjere? Može li uzor hrvatskom vjerniku biti Orban zbog oduševljenja kartom velike Mađarske, koja Hrvate podsjeća na neka loša vremena ili Trump zbog svojega „asketskog života“?
Očito je da u politici ponekih „hrvatskih religioznih desničara“ ima previše nostalgije za onim vremenima u srednjovjekovnoj Crkvi kojih se pravi vjernici stide, kao što je ima i kod nekih ljevičara za onim „dobrim“ Titovim vremenima u kojima nije bio mjesta za ljubav prema onima koji drugačije misle i žive. Srećom ni jedni ni drugi nemaju silno veliki utjecaj u hrvatskoj politici. Istina, neki se dobro uhljebe, prosipajući vjerske ili ideološke fraze naivnim biračima.
Fenix-magazin/SIM/Dr. fra Luka Marković
