Iako nemam isti pogled na previranja u Crkvi kao kardinal Gerhard Müller, jer zastupam mišljenje da je religijama, pa i kršćanskoj, potrebno pročišćavanje tradicije u skladu sa znanstvenim spoznajama, moram priznati da ima dobrim djelom pravo u odnosu na ono što se danas događa u Europi, pogotovo u Njemačkoj.
Piše: Dr. fra Luka Marković
Njegova tvrdnja u razgovoru s novinarkom Diane Monagne kako kršćanstvo prestaje biti dominantnom religijom u Njemačkoj, pa i drugim zapadnim zemljama, odgovara stvarnom stanju u društvu. Uzrok za sve manje zanimanje Europljana za kršćansku religiju treba tražiti prije svega u prosvjetiteljstvu, znanosti, ali i nesposobnosti djela klera da evanđeosku poruku prilagodi vremenu u kojem se Bibliji pristupa s pozicije povijesno kritičke metode istraživanja.
Uostalom, osobna vjera uključuje sustavno traganje za novim odgovorima na stara pitanja. To da su se mnogi kršćani udaljili od Katoličke Crkve, ne znači da su postali ateisti. Čovjek je takvo stvorenje, na to upućuje čitava ljudska povijest, da ne može biti potpuni nevjernik. Pitanje smisla života, kao i onoga što se događa poslije smrti, ne ostavlja nikoga ravnodušnim.
„Moderni europski nevjernik“
Čak je i jedan Nietzsche, koji je s prezirom govorio o kršćanstvu i vječnom životu, pri kraju svojih životnih dana bio, na svoj način, zagovornikom besmrtnosti. Uostalom, jedno vrijeme je, očito psihički razoren, mislio da je sam bog. Da čovjek ne može živjeti bez nade u vječnost, ukazuje i pokušaj „modernog europskog nevjernika“ da potraži odgovor na bitna životna pitanja u nekoj drugoj religiji.
Zadnjih desetljeća je to uglavnom bio budizam. Danas, kako pokazuju statistički podaci jedan dio Europljana traži odgovor na pitanje o smisla života u islamu. Iako se radi uglavnom o ženama koje prihvaćaju vjeru bračnog partnera, nije zanemariv niti broj onih koji iz drugih razloga prelaze na islam.
U jednoj znanstvenoj studiji prije nekoliko godina izneseni su podaci da jedan dio mladih ljudi u Njemačkoj, koji nije doživio obiteljsku atmosferu (raspadi brakova), s velikim oduševljenjem gleda na „obiteljski sklad“ unutar islama. Radi se o onom površnom doživljaju skladnosti obitelji iza kojega se za „njihove oči“ kriju mnogobrojni nevidljivi problemi.
Zapadno društvo
Da se ne radi o idealnom obiteljskom skladu, kako misle ti mladi ljudi, upućuju statistički podaci koji govore da je u Njemačkoj daleko veći broj muslimanki koje izvršavaju samoubojstvo nego je to slučaj kod kršćana ili ateista. Činjenica jest, u tome se čovjek mora složiti s kardinalom Müllerom, da islam kao religija, unatoč vrlo upitnim pogledima na zapadne civilizacijske norme, raste brojčano u Europi, dok se istovremeno broj pristalica kršćanstva smanjuje.
Problem nije u samom broju, jer je izbor religije privatna stvar svakog pojedinca, nego u tome koliko se pojedine religije mogu uklopiti u moderna stremljenja zapadnog društva, u kojem je zagarantiran ravnopravnost žene i onih koji drugačije misle i žive. Nažalost, veliki dio pridošlih muslimana u Europu ima vrlo tradicionalan pogled na vjeru, bez ikakvog dodira s prosvjetiteljstvom i znanošću. Kad se govori o migracijama, treba uvijek razlikovati školovane muslimane koji se vrlo brzo integriraju u zapadna društva od onih koji iz neznanja promatraju islam kao nadmoćnu religiju.
Preferiraju šerijatski zakon
Zanimljivo je da pojedini ekstremni muslimanski krugovi u Europi, među kojima je i povelik broj mladih ljudi, koji preferiraju šerijatski zakon državnom, ne nailaze na kritiku liberalnih krugova. Jačanje radikalnog islama moglo bi se razbiti o glavu onima koji su, poput pristalica vokeizam i Antife, svoju ideologiju usmjerili uglavnom protiv tradicionalnih zapadnih vrijednosti i kršćanstva, ne primjećujući probleme s kojima se sučeljava europsko društvo u odnosu na uvezeni konzervativni islam.
Ne shvaćaju ih ozbiljno niti političari. Da shvaćaju poduzeli bi poodavno određene mjere kako ne bi došlo do sukoba u društvu. Jačanje AFD-A, koji je prema nekim zadnjim istraživanjima najjača stranka u Njemačkoj, se može pripisati upravo tom političkom nesnalaženju. Ukoliko ne dođe do ozbiljnog kritičkog odnosa u politici prema konzervativnom uvezenom azijskom i afričkom islamu, koji umjesto za integriranje pokazuje više interesa za promjene zapadnog društva, njegovo prilagođavanje islamskoj tradiciji, radikalne europske stranke će imati sve više pristalice.
Europski islam ili islamska Europa?
Dogodit će se ono što sam predvidio u svojoj povijesnoj knjizi od prije nekoliko godina (Treći sukob ili susret islama i kršćanske civilizacije), da ćemo umjesto europskog islama dobiti islamsku Europu. Pri tome nisam mislio na brojčanu nadmoć muslimana, nego na to da ćemo dobiti u Europi ono problematično, kaotično društveno stanje kakvo imamo u konzervativnim islamskim zemljama. Ukoliko politika želi izbjeći stanje društvenih nemira, sukob radikalnog islama desnice mora učiniti sve da opasne stranke ne postanu nositelji vlasti.
A da bi do toga došlo, nije dovoljno samo kritizirati birače AFD-A i drugih radikalnih europskih stranaka, nego se ozbiljno pozabaviti sve jačim utjecajem konzervativnog azijskog i afričkog islama na oblikovanje društva. Da je politika u Njemačkoj i nekim europskim zemljama pažljivo slušala poruke muslimanskih intelektualaca migranata iz azijskih i afričkih zemalja, ne bi se našla danas u gotov nerješivim problemima.
Fenix-magazin/SIM/Dr. fra Luka Marković
