To da se u Hrvatskoj organiziraju koncerti na kojima se veliča Jugoslavija, govori o tome da u njoj ima i onih koji je nisu prežalili.
Piše: Dr. fra Luka Marković
Uostalom, dobar dio članova SDP-a i Možemo još uvijek se divi Josipu Brozu, bez obzira na njegovu diktaturu i hedonistički stil života. Kad bi mogli, neki od njih bi ga sutra vratili u život i postavili za predsjednika Hrvatske, a možda i neke nove Jugoslavije.
Komunizam je učinio svoje. Ne radi se o onoj marksističkoj ideologiji koja je radničkoj klasi obećavala kule i gradove dok se nije dočepala vlasti, nego o navikama na privilegije.
Sasvim je razumljivo da je teško uvjeriti djecu komunizma kako je to bio loš sustav, jer je njima bilo jako dobro.
Titu nema mjesta među uglednicima
Kako oni mogu uopće znati da su drugi, koji nisu željeli prihvatiti crvenu knjižicu, živjeli u velikoj nesigurnosti i siromaštvu. Uostalom, niti prvi hrvatski predsjednik se nije mogao u potpunosti osloboditi nostalgije za Titom, u suprotnom ne bi držao njegovu skulpturu u predsjedničkom uredu sve do smrti.
Nema dileme da bi hrvatski narod prošao u Jugoslaviji još lošije da se vlasti dočepao Ranković. Pa ipak i za Titove vladavine učinjeno je toliko zla hrvatskom čovjeku da njemu nije mjesto među uglednicima. Mesiću je ponajmanje smetala Titova skulptura, iako je u Australiji pjevao, kako bi se dodvorio ustaškim simpatizerima, pjesme koje niti jedan razuman Hrvat ne bi krajem 20. stoljeća zapjevao. Pa niti Josipović nije krio da mu je Tito mio. Zahvaljujući predsjednici Kolindi sklonjena je napokon diktatorova skulptura.
Interes zapadne politike
Hrvati su se previše opustili, zaboravljajući da se u svjetskoj politici mnoge stvari mijenjaju preko noći. Interesi zapadne politike su još uvijek profitabilno orijentirani. Da nisu, ne bi se zadnjih dana Macron i Scholz susreli s Vučićem, čovjekom koji svojim svakodnevnim potezima izaziva moguće sukobe na prostoru bivše države.
Olako prelaženje zapadne politike preko onoga što se događa u Crnoj Gori i BiH, iza čega stoji velikosrpska politika, trebalo bi zabrinjavati hrvatske političare. Uostalom, tko može biti siguran da iza četnika u crnogorskoj skupštini, ali i iza Dodika, ne stoji zapadna politika, koja često jedno govori a drugo radi. Tu je politiku na svoj način definirao poznati psiholog Jung u vrijeme hladnog rata, kad je rekao kako se Zapadu s Istoka u lice smije njegova vlastita sjena. Naime, ono što komunisti čine bez stida, rade zapadni političari u rukavicama. U tom kontekstu svjetskih previranja i neiskrene politike ponajviše zabrinjava hrvatska politička elita koja se kiti domoljubljem, dok istovremeno sve čini kako bi se ogadila biračima.
Sveđe u Domovinskom pokretu
Zar ne govori nešto o tome i svađa u Domovinsko pokretu? Upravo u toj svađi, kao i u sukobima navodnih patriotskih desnih stranaka, se pokazuje, što je uočio psiholog Adler, koliko snažnu ulogu u ljudskom životu igraju kompleks manje vrijednosti i nagon za vlašću.
Kako je moguće da ti, navodno, nacionalno osviješćeni domoljubi čine sve kako bi se dočepali vlasti.. Kad se radi kompleksu manje vrijednosti i želji za vlašću, sve je moguće. Moguće je čak i to da Bujica pljuje po onima koje je do jučer dizao u nebesa. Nekada su mu Most i Raspudić bili glavni cilj blaćenja, a danas je to Domovinski pokret. Doista je sve moguće kad su nagoni za vlašću i profit jači od razuma i poštenja.
Tko upravlja kočijom?
Čitajući u medijima kako se pojedine mudre u desno okrenute glave zauzimaju za pravo na pjevanje „Jure i Bobana“ i poneke druge stvari od kojih hrvatski narod nema nikakve koristi, čovjek se mora sjetiti Freuda i upitati: Upravlja li njihovom kočijom razum ili emocije – kočijaš ili konji?
O kakvim se genijalnim umovima radi, pokazuje primjer jednog desnog „domoljuba“ koji me je u jednom portalu proglasio neuvjerljivim desničarem, jer sam prošle godine u jednom opširnom intervjuu za Večernji list, među ostalim, spomenuo i to da hrvatski desničari ne bi trebali biti toliko oduševljeni Orbanom, jer čovjek nosi na majici kartu velike Mađarske.
Spomenuti „domoljub“ se čak hvali kako uopće nije pročitao intervju. Prosudbu o mojem razmišljanju je donio na temelju dvije izvučene rečenice na naslovnoj stranici u kojima, među ostalim, spominjem u negativnom kontekstu i Orbana. Za razliku od dotičnog gospodina niti sam lijevo niti desno, nego se za razliku od njega služim razumom.
Primjer Bartulice
Upravo dok pišem ovu kolumnu, čitam kako je Stijepo Bartulica napustio Domovinski pokret. Baš lijepo. Sad kad se dobro uhljebio, imat će više vremena diviti se Orbanu i napadati Istambulsku konvenciju, jer prema njemu, i nekim drugim desnim ideolozima, sudbina hrvatskoga naroda ovisi o nekoliko upitnih redaka u tekstu te konvencije, a ne o pravoj vjeri koja se odlikuje etičkim ponašanjem, ekonomiji, zaustavljanju iseljavanja mladih i mnogim drugim važnijim stvarima.
Moral i „religioznost“ ne moraju ići uvijek ruku pod ruku. U vladi španjolskoga diktatora Franca bilo je podosta ministara koji su pripadali Opus Dei. Sumnjam da su se Bogu svidjele njihove uprljane ruke.
Kažu da je i sam Franco bio silno razočaran kad su se španjolski biskupi ogradili od njega. Čovjek je bio uvjeren da radi za Božje interese. Božje? Nažalost, puno je onih koji se pozivaju na Boga kad im zatreba, pogotovo tada kad se pretvaraju da su domoljubi.
Obraćenici s komunizma
Zar ne čine to na jedna vrlo čudan način i poneki obraćenici s komunizma na kršćanstvo. Ima ih u Hrvatskoj. Pa ipak najimpozantniji svjetski primjer je Vladimir Putin. Nije problem što pojedini uvjereni marksistički ideolozi postaju kršćanski obraćenici, nego u tome da ih vjerske zajednice tako rado prihvaćaju, i to kao dokaz da još uvijek ima čudesa. Doista je čudesno da se obraćenik divi Putinu i Orbanu, navodnim zaštitnicima kršćanstva od propale zapadne ideologije.
Na Zapadu je, istina, puno toga vrijednoga, stavljeno pod upitnik. Pa ipak to nije razlog da se ne vidi trulež i u vlastitom dvorištu. Hrvatskom narodu ne trebaju danas obraćenici koji veličaju Putina, ili „konzervativni političari“ koji govore o Bogu, a misle na sebe. Ono što danas treba hrvatskom narodu, jesu mudri i časni ljudi kojima glava ne služi za ukras, nego da njom upravljaju kočijom (državom). Uostalom, Freud je to lijepo pojasnio. Kočija kojom upravljaju samo konji (nagoni) završi bilo kada u jarku.
Vrijeme je za mlade i neopterećene
Očito je vrijeme za mlade ljude u politici, ali i u drugim institucijama, koji nisu opterećeni ni Titom niti Pavelićem, nego poneseni željom da naprave nešto dobro za svoj narod, da sačuvaju od tradicije ono što je korisno, a pročiste što je umjetno. Tu bi i Katolička Crkva u Hrvata morala odigrati razumnu ulogu. Da je netko od organizatora odstranio na vrijeme one s ustaškim kapama u Bleiburgu, vjerojatno bi se komemoracija za nedužne hrvatske stradalnike i dalje održavala po starom. Nažalost, nitko nije reagirao kad je trebalo. A možda su oni s ustaškim kapicama bili i ubačeni provokatori?
Ima puno važnijih stvari od emotivnih pjesmica o kojima se ona prava domoljubna desnica treba brinuti. Među njih spada zasigurno i sustavni rad n tome da se konačno osujeti srpska podvala o 700 tisuća žrtava u Jasenovcu, zaustavi iseljavanje, kontrolira opasne migracije, poveća standard građana, poradi na tome da sve ne ovisi o turizmu. Za takve stvari trebaju sposobnost i ono istinsko domoljublje, a ne borba s vjetrenjačama. Nažalost, među hrvatskim desničarima je puno Don Quijota, koji gube vrijeme u borbi protiv vjetrenjača, misleći da su to glavni protivnici prosperiteta i budućnosti hrvatskoga naroda.
Fenix-magazin/SIM/Dr. fra Luka Marković
