Mnogi čitatelji ne znaju da su u Srbiji živjela dva poznata čovjeka imenom Ljubomir Tadić. Prvi je bio jedan od najnadarenijih glumaca u toj državi koji se nije bavio politikom, pogotovo ne onom velikosrpskom, dok je drugi bio poznati filozof, pripadnik grupe praksisovaca koja se u svojim prosudbama odnosila dosta kritično prema marksističkoj ideologiji.
Piše: Dr. fra Luka Marković
Pišući magisterijski rad iz filozofije o pojmu otuđenja kod Karla Marxa i praksisovaca, koji je 1987. objavljen od njemačke izdavačke kuće LIT pod naslovom „Entfredung und Aufhebung der Entfremdung bei Karl Marx und der Praxis-Gruppe, bavio sam se, među ostalim, i filozofijskim razmišljanjima spomenutog praksisovca Ljubomira Tadića. Zaokupljen istraživanjem kritičkoga odnosa spomenute grupe prema marksističkom poimanju pojma otuđenja, koje se svodilo uglavnom na ekonomiju i ideologiju, nisam obraćao toliko pažnju na njihovu političku orijentaciju. Tek kasnije, pred početak srpske agresije na Hrvatsku i BiH, posvetio sam više pažnje političkom djelovanju pojedinih praksisovaca s područja bivše države.
Marksisti nacionalisti
Bio sam iznenađen činjenicom da su neki od tih filozofa, ideološki gledano, bili vrlo progresivni u odnosu na marksističke zablude, dok su istovremeno bili veliki nacionalisti. Jedan od njih bio je svakako filozof Ljubomir Tadić, kojega sam u nekoliko navrata citirao u svojoj spomenutoj knjizi kao jednoga od žestokih kritičara marksističkog površnog poimanja pojma otuđenja. Zajedno s Dobricom Ćosićem, ocem poznatoga velikosrpskoga Memorandumu SANU-A, Ljubomir Tadić je zastupao ideju „srpskoga sveta“. Što više, i nakon poraza te iste ideologije u Hrvatskoj, uvjeravao je Ljubomir Tadić srpsku političku javnost kako Srpska Krajina nije izgubljena zauvijek kao i to da je Kosovo neotuđivi dio Srbije.
Čemu ovaj uvod? Nekadašnji predsjednik Srbije Boris Tadić, sin spomenutoga filozofa Ljubomira Tadića, koji se svojim kultiviranim ponašanjem prikazivao kao umjeren i demokratski političar, pokazuje danas da to nije. U trenutku kad sve miriše na mogući sporazum između Kosova i Srbije, kad se, kako izgleda, za to odlučio i sadašnji predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, nekadašnji sljedbenik Šešelja, žestoko mu se usprotivio upravo Boris Tadić, smatrajući takav sporazum izdajom Srbije. Bilo bi zanimljivo znati kako bi Boris Tadić reagirao kad bi Vučić pristao, pod pritiskom zapadne politike, na svođenje Republike Srpske u razumne okvire, samo na jednu od tri obične nepovezane federalne jedinice unutar BiH, koje nemaju nikakvih pravnih predispozicija za odcjepljenje.
Zapaljivo stanje u Srbiji
U trenutku kad su se svi dobronamjerni ljudi u nastalim državama poslije raspada Jugoslavije, željni mira i ekonomskoga prosperiteta, ponadali da bi se moglo pokrenuti nešto pozitivno u srpskoj politici, pokušava Boris Tadić zaustaviti dogovor između Srba i Albanaca. Uglađeni gospodin umjesto da podrži ideju pomirenja između Srba i Albanaca, što bi dovelo do izlaska iz paklenoga stanja u kojem se nalaze te dvije države, napada Vučića. Stanje je u Srbiji vrlo zapaljivo. Većina Srba, i to ne samo u Srbiji, je protiv kosovske samostalnosti, iako je svakom razumnom čovjeku jasno da je „vijeće srpskih općina“ najviše što Srbi danas mogu dobiti mirnim putem.
Zanimljivo je da im se pridružio i Boris Tadić, čovjek uglađenih zapadnih manira, koji bi treba znati kakve su zločine počinili Srbi na Kosovu, te da je to upravo razlog da Albanci ne žele nikada više biti dio Srbije. Njegov protivljenje i ne bi bilo toliko opasno da u Srbiji, kako sam spomenuo, kod većine puka nije još uvijek aktualna ideja „srpskoga sveta“. Mnogi u Srbiji vjeruju čak i to, kao što je govorio spomenuti filozof Ljubomir Tadić, da niti sama Srpska Krajina nije zauvijek izgubljena. Uzme li se u obzir i odnos srpske politike prema Crnoj Gori i BiH, stvar postaje još opasnijom. Umjesto da smiruje situacije i podrži dogovor s Albancima, Boris Tadić podgrijava atmosferu nemira svojim izjavama o izdaji srpskih interesa.
U Srbiji je danas sve moguće, pa čak i sukob širih razmjera, jer je puno onih koji neće oprostiti Vučiću mogući dogovor s Albancima. Umjesto da podrži Vučića protiv onih koji su još iracionalniji od njega samoga, što je bilo za očekivati, Boris Tadić ga svojim izjavama dovodi u još neugodniju situaciju. Svojim postupcima zabrinjava ne samo umjerene i razumne Srbe, kojima je jasno da je Kosovo zauvijek izgubljeno, kao i to da je Republika Srpska neodvojivi dio BiH, nego i susjedne narode. Balkan je vrlo trusno i zapaljivo područje. Nikom dobronamjernom, bez obzira koliko bio ljut na velikosrpsku politiku, pogotovo onu koju zastupaju ljudi oko Vučića, ne može biti drago da u Srbiji dođe do nemira.
Nemiri u Srbiji
Naime, nemiri u Srbiji, mogu se prenijeti i na susjedne države, pogotovo na Crnu Goru i BiH, što bi izazvalo, s obzirom na rusku agresiju na Ukrajinu, nesagledive posljedice. Tadić bi trebao znati jako dobro da je Srbija izvršila brutalnu agresiju na Hrvatsku i BiH, počinila također zločine i na Kosovu pokušavajući protjerati tamošnje albansko stanovništvo. Je li moguće da toga nije svjestan? Teško je u to povjerovati. Ako nije, onda nije ništa bolji od onih koji još uvijek sanjaju kako je moguće urediti Srbiju prema zamisli „srpskoga sveta“. Srećom, izgleda da je Vučić shvatio da Europa neće više tolerirati srpsku dvoličnu politiku lažnoga osmjeha i krivih sjećanja kako su u prošlom ratu Srbi bili žrtve a drugi zločinci.
Nijemci su poslije Drugoga svjetskoga rata platili visoku cijenu Hitlerove sulude nacionalističke politike. Danas su gotovo svi njihovi političari, kako oni lijeve orijentacije tako i desne, svjesni da je Hitlerova politika dovela u Europi do ubijanja i razaranja. Umjesto optužbi na račun „Saveznika“, koji su i sami počinili grozne zločine silovanjem nedužnih Njemica i nepotrebnim bombardiranjem njemačkih gradova, traže mir i savezništvo s dojučerašnjim protivnicima. Zablude vlastite nacije ne pokušavaju opravdavati tuđim grijesima. Nitko razuman neće zanijekati da su na Kosovu, Hrvatskoj i BiH učinjene nepravde i određenom broju Srba.
Ratni ples demona
U ratu ne plešu kolo anđeli, nego demoni. Zato niti jedna strana, pa niti ona nedužna, ne ostaje čistih ruku. Pa ipak, čitav svijet zna tko je izvršio agresiju na tuđe prostore, vjerujući kako ima pravo na ono što mu ne pripada. Vrijeme je da to i Srbi shvate i prihvate. Očito je da je Vučić neke stvari shvatio iako ih je, zasigurno, s mukom prihvatio. Shvatio je da Europa neće dugo vremena durati one koji siju nemir umjesto da rade na postizanju mira.
Žalosno je da Boris Tadić to nije prihvatio. Ako je pak shvatio, a pokušava zaustaviti proces mira želeći srušiti Vučića, onda je kratkovidan. Naime, nije shvatio da se ona parola „srpskoga sveta“ kako samo zajedništvo spašava Srbina, može pretvoriti u opasan raskol koji bio mogao dovesti do velikih sukoba među samim Srbima. Bez obzira koliko čovjek bio kritičan prema velikosrpskoj ideologiji, koja je bila pokretač prošlih razornih ratova na prostoru bivše države, ne može priželjkivati takvo stanje. I to ne samo zbog toga što bi pogodilo i susjedne države, nego i zato jer je mir među susjedima, pa i onima na Balkanu, jedino što može omogućiti ljudima miran život i kakvo takvo blagostanje.
Nešto bi se u ovim opasnim vremenima moglo naučiti od Francuza i Nijemaca, nekadašnjih velikih protivnika. Mir između Francuske i Njemačke ne počiva danas na njihovoj međusobnoj velikoj ljubavi, nego na mudrosti političara koji su shvatili da su nakon svakoga sukoba oba naroda trebala dugo vremena za oporavljanje.
Fenix-magazin/SIM/Dr. fra Luka Marković
