Čitajući i slušajući izjave pojedinih hrvatskih političara, čovjek dobiva dojam da su toliko zaokupljeni vlastitim egom da ne primjećuju ozbiljnost problem s kojom bi se Hrvatska u budućnosti mogla suočiti.
Piše: Dr. Luka Marković
Koalicija oko SDP-a nije toliko beznačajna kako govore pojedini političari HDZ-a. Zajednički nastupi s manjim strankama na izborima, pa makar se radilo o pojedinim županijama, donijet će im zasigurno više saborskih mandata nego su ih imali dosad.
Problem ne leži u tom povećanom broju mandata koliko u neozbiljnom ponašanju stranaka centra. Nije vrijeme za bahaćenje, nego za ozbiljna politička razmišljanja, pri čemu bi promišljena analiza političkog stanja u državi trebala biti važnija od vlastitoga ega.
Pobjedu na izborima ne odnose oni koji su u nju uvjereni, nego oni koji sustavno poduzimaju sve kako bi pridobili birače, ali isto tako pronašli prave koalicione partnere. Koalicija oko SDP-a je u tom pravcu napravila ozbiljan iskorak, okupljajući oko sebe one koji ne bi niti u snu prešli izborni prag. Glasovi beznačajnih stranaka i pojedinaca oko njih mogu ozbiljno ugroziti stranke centra ukoliko se ne uozbilje i shvate da se izbori ne dobivaju samo hvalisanjem ili kritikom poradi kritike.
SDP i Možemo, kao i pojedinci oko njih, koriste lukavo politički trenutak kako bi uvjerili birače da samo oni mogli spasiti Hrvatsku. Pitanje je samo koju Hrvatsku? Onu koja odgovara njihovim konfuznim ideološkim pogledima ili onu kakvu doista želi većina Hrvata, svjesna da opasnost od „srpskog sveta“ još uvijek nije prošlost.
Koalicija oko SDP-a kritizira, istina s pravom, vladajuću stranku zbog masovnog iseljavanja Hrvata. Običan birač, koji lakše primjećuje nedostatke aktualne politike nego njezine uspjehe, mogao bi lako povjerovati kako je ljudima stalo da hrvatska mladost ostane u državi. Teško je u to povjerovati, jer se kod iseljenika radi uglavnom o ljudima čiji roditelji nisu profitirali od komunističke ideologije u Jugoslaviji, pa niti u samostalnoj Hrvatskoj koliko djeca komunizma. Oni koji su sposobni ozbiljnije zaviriti u ideološku dušu ljevice, shvaćaju da je to obična demagogija, jer ih iseljavanje Hrvata zanima kao lanjski snijeg.
Neki govore već o tome kako treba poraditi na dobroj integraciji migranata, koji bi mogli zamijeniti hrvatsku iseljenu mladost. Kao da je to jednostavna stvar. Neka malo bolje zavire u države zapadne Europe, pa će prestati pričati gluposti. Ono što zabrinjava kod ljevice, jest i nespremnost da se napokon ozbiljnije progovori o povijesnoj tragediji hrvatskoga naroda poslije Drugog svjetskog rata.. Kako je moguće da gradonačelnica Siska, članica SDP-a, na proslavi u Brezovici govori o poginulim Hrvatima na Bleiburgu kao smeću, opravdavajući na taj način partizansko-komunističke zločine nad mnoštvom nedužnih civila koji su bježali pred najezdom komunizma. Da su imali razloga bijeg, iako su mnogi od njih bili nedužni, pokazalo se nakon što su komunisti preuzeli vlast u prošloj državi.
Gradonačelnica Siska nije imala znanja ili empatije da napravi razliku između ustaša i nedužnih civila. Za nju su svi bili isti, kako reče, smeće. Tako može razmišljati i govoriti samo osoba koja nije sposobna napraviti razliku između partizanskih antifašista, a i takvih je bilo, i komunista koje je poput Staljina zanimala samo vlast, što se kroz Titovu diktaturu u bivšoj državi i pokazalo. Upravo je u tom vremenu iselio najveći broj Hrvata iz Hrvatske i BiH.
Nažalost od njezinih retrogradnih stavova se nije ogradio niti predsjednik Hrvatske čija je bila izaslanica u Brezovici, niti bilo koji drugi političar s ljevice. I sada čovjek treba povjerovati kako je takvim stalo do hrvatskog naroda. Jest, ali do onoga dijela koji će i dalje obožavati Tita, zaboravljajući da je njegovo vrijeme prošlo, kao i to da je komunizam osuđen od demokratskog svijeta. Sve dok ljevica ne bude sposobna prihvatiti činjenicu da je Tito bio jedan od poznatih svjetskih diktatora i hedonista, ne može joj se previše vjerovati.
Istina, unutar koalicije stranaka oko SDP-A ima ljudi koji žele dobro Hrvatskoj i hrvatskom narodu. Pa ipak, upitno je hoće li doći do riječi ukoliko ljevica preuzme vlast. Bilo ih je i među partizanima hrvatskih domoljuba i antifašista, pa su nakon završetka rata odbačeni, jer nisu prihvaćali Jugoslaviju u kojoj su Srbi puštali Titu da luksuzno živi dok su istovremeno udarali temelje velikosrpskoj ideologiji. Ne radi se samo o Andriji Hebrangu, nego i o mnogim drugim časnim hrvatskim antifašistima koji su stradali ili bili odbačeni, jer su željeli slobodnu Hrvatsku.
Da ljevica, ili bolje rečeno nasljednica komunističke stranke, mislila na dobro hrvatskog naroda, ne bi Hrvati goloruki dočekali agresiju JNA i četnika. Razlog više za HDZ i stranke nešto desnije od njega da se uozbilje i pokušaju napraviti iskorak jedni prema drugima, shvaćajući da je dobro naroda uvijek iznad osobnih interesa. Onaj tko je u politiku ušao kako bi samo kritizirao i osigurao sebi mjesto u Saboru, ne shvaća da je politika za ozbiljne i odgovorne ljude. Ali isto tako onaj koji misli da sve ovisi samo o njemu i da se ne mogu dogoditi iznenađenja, vara se. Biračko tijelo Hrvata ne bi zasigurno željelo velike političke promjene u Hrvatskoj, pogotovo ne skretanje u lijevo.
Nažalost, nitko ne može isključiti mogućnost da svađa među domoljubnim političarima dovede i do neočekivanih koalicija. Zar o tome ne govore nešto prošli izbori za Sabor, ali i oni za predsjednika države. Škoro je već nekoliko puta rekao kako je imao krivo glede svojih izjava kako neće u koaliciju s Plenkovićem. Šteta što o tome nije ranije razmišljao. Šteta je isto tako to što HDZ nije uspio umjesto Pupovca naći druge partnere.
Danas je također šteta što pojedini političari HDZ-a tvrde kako ne žele u koaliciju s Domovinskim pokretom i s Mostom. S kim će u koaliciju, ako im ne bude dovoljna koalicija s manjinskim predstavnicima? Okupljeni oko SDP-A su jasno poručili što žele i s kim žele koalirati. Budu li imali dovoljno ruku, pojačat će ih i oni koji danas koaliraju s HDZ-om. Vrijeme je da o tome ozbiljno razmisle političari u HDZ-u, Mostu i Domovinskom pokretu. Narod ih nije birao da se narcisoidno razbacuju frazama ili svojim neumornim kritikama poradi kritike, otvarajući prostor onima koji još uvijek vjeruju da spas Hrvatske leži u Titovoj ideologiji.
Nažalost, takvih ima još uvijek puno u Hrvatskoj. Razlog više za HDZ, Most i Domovinski pokret da se uozbilje i shvate da ih narod bira kako bi učinili nešto za njega a ne da se međusobno svađaju i vrijeđaju. Prema svim mjerodavnim prognozama samo u Njemačkoj živi preko 400 tisuća Hrvata. Uzmu li se u obzir i oni koji su iselili u druge europske zemlje, brojka nije daleko manja od milijun. U Hrvatskoj i BiH ih živi vjerojatno manje oko 4 milijuna.
Dovoljan razlog za ozbiljne domoljubne političare da ostave po strani ego i kritiku poradi kritike, te da se zajednički okrenu ozbiljnom poslu, ukoliko ne žele da se nastavi proces iseljavanja, ali i onoga upitnog useljavanja.
Fenix-magazin/MV/ Dr. Luka Marković
