Prosvijed branitelja na Trgu svetog Marka, koji su se pod prijetnjom uhićenja i izbacivanja s Markova trga od strane hrvatske policije sklonili u crkvu svetog Marka nasuprot zgradi Vlade RH, obilježio je kraj tjedna u Hrvatskoj. Dramatične slike pokušaja hvatanja jednog od vođa braniteljskog prosvijeda, Josipa Klemma na ulazu u crkvu, obišle su medijski prostor.
Galama i vika invalida Domovinskog rata u trenutku upada interventne policije u crkvene prostorije „ne u trbuh, ne u trbuh“ te naguravanje svjedoči o drami i brutalnosti s kojom su se 100-postotni ratni vojni invalidi suočili toga svibanjskog četvrtka. Ubrzo su brojni branitelji iz svih krajeva Hrvatske najavili svoj dolazak u Zagreb u znak potpore kolegama u prosvijedu koji od Vlade Republike Hrvatske traže zaštitu digniteta i prava branitelja.
Geneza braniteljskog nezadovoljstva političkim strukturama kao i društvenim procesima koji su prije svega bili fokusirani na kriminalizaciju Domovinskog rata, progonu hrvatskih branitelja te u konačnici podizanje optužnice za „zločinački poduhvat protiv znanih i neznanih“ stvorilo je dubok jaz i nepovjerenje kod braniteljske populacije prema političkim strukturama i državnim institucijama.
Mnogli lijevi komentatori trude se prosvijede branitelja prikazati kao državni udar, ne uzimajući u obzir da braniteljska populacija, osim moralne snage, nema neku veću moć u društvu. Branitelje se često puta proziva da upravo oni moraju biti ti koji će kao najzaslužniji za stvaranje hrvatske države prvi poštivati zakon. No, prisjetimo se ne tako daleke prošlosti i situacija u kojima je bivši doživotni predsjednik Stjepan Mesić slao dokumentaciju pod oznakom državne tajne u Haag. Bilo je to protuzakonito!
Proces detuđmanizacije koji je proveden tijekom posljednjeg desetljeća utemeljen je na laži i protuzakonitosti. I taj proces detuđmanizacije, koji je zapravo bio svojevrsna lustracija svih onih koji su sudjelovali u projektu stvaranja moderne hrvatske države, omogućio je starim komunističkim strukturama da ponovno u novim okolnostima preuzmu institucije hrvatske države i redefiniraju zbilju prema svojim kriterijima, a branitelje maknu na margine društva gdje će ih pomalo obespraviti i obezvrijediti.
Prema kriterijima tih novih vladajućih struktura, obilježenih predsjedničkim mandatima Stjepana Mesića, Domovinski rat je bio „splet nesretnih okolnosti“, „sukob podivljalih nacionalizama“, „dogovoreni rat“ itd., a hrvatska je država prema riječima Zorana Milanovića – slučajna država. Svijesno i namjerno je rađena promijena smisla i ciljeva rata, tako je žrtva hrvatskih branitelja počela gubiti svoj smisao.
Na valu proklamiranih demokratskih promjena i demokratizacije društva stvorene su i brojne nevladine organizacije koje sudjeluju u redefiniranju zbilje i novije povijesti. Najglasnije među njima su mreže udruga okupljene oko Documente koje i nakon oslobađajuće presude Haškog suda Gotovini i Markaču i dalje zahtijevaju da se Gotovina pokaje a da „hrvatsko društvo treba proći katarzu“. Svjesno i namjerno brišu se uzroci i razlozi rata, amnestira se agresora, u ovom slučaju Srbiju i JNA i optužuje se hrvatske branitelje.
Iako su braniteljima u godinama krize bitno umanjena prava, branitelji ne inzistiraju na materijalnim pravima jer su spremni podnijeti još jednu žrtvu za svoju državu i narod, no sada nisu u pitanju materijalna prava, u pitanju je dostojanstvo i zaštita digniteta Domovinskog rata.
Sudjelujući na jednoj od pseudoznanstvenih konferencija pod organizacijskom palicom Vesne Teršelić, Bojan Glavašević, pomoćnik ministra branitelja, hrvatske je branitelje oboljele od PTSP-a usporedio sa srpskim paravojnim formacijama i zaključio kako kod njih „nema PTSP-a“ a ime hrvatskih branitelja stavio pod znak navodnika. Dakle, umjesto da radi na čuvanju digniteta onih koje zastupa, on branitelje pokušava svesti pod zajednički nazivnik sa svim vojskama u sukobima. A neizravno i hvali srpske postrojbe jer evo kod njih nema oboljelih, dok branitelji, valjda kao slabići, oboljevaju.
Te vladajuće strukture sve više Domovinski rat tumače kao „rat na ovim prostorima“ kojim se u potpunosti dokida odgovornost Miloševićeve Srbije za njegov nastanak. Tako dobivamo paradoksalnu situaciju da država svake godine obilježava velike pobjede u Domovinskom ratu dok s druge strane financira one koji se trude iz dana u dan redefinirati sve ono stvoreno u borbi za slobodu i neovisnost.
Bivši hrvatski predsjednik Ivo Josipović odlikuje Vesnu Teršelić, predsjednicu udruge Documenta i naziva je „saviješću društva“, iako je Haški sud dokaze koje je ta udruga prikupila u procesima protiv hrvatskih generala ocijenila nevjerodostojnim.
Svoju pravu moć nekadašnje jugoslavenske strukture u Hrvatskoj pokazale su prilikom ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Tada ih ništa nije spriječilo da izglasaju „Lex Perković“ i na očigled cijele Europe pokušaju zaštititi organizatore udbinih ubojstava, koji su u biti provodili jugoslavenski državni terorizam. Niti jedna od tih udruga, koje se inače snažno zalažu za ljudska prava, nisu se usprotivile. Da stvar bude apsurdnija, sve te udruge protive se simboličnom uklanjanju biste Josipa Broza Tita sa Pantovčaka.
Time zapravo dobivamo zatvoreni krug unutar kojeg egzistiraju hrvatski branitelji. S jedne strane suočeni sa bivšim strukturama na novim pozicijama, čije definicije zbilje u bitnome odmiču od onoga za što su se borili branitelji u Domovinskom ratu, s druge strane vrijeme koje ih pomalo sustiže te naizgled gubitak koraka s vremenom.
Odgovornost je sada na hrvatskom društvu da prepozna vrijednosti za koje će se zalagati: jesu li to vrijednosti izborene u Domovinskom ratu i moderna hrvatska država ili su to Tito i udbaška mreža raspoređena na ključnim čvorištima. Odgovor na ovo pitanje dati će hrvatski narod na parlamentarnim izborima.
Dario Holenda
