“Ma daj se dovedi u red i postani muško”, kaže mi moja supruga. Već smo pet godina u braku, a osam godina zajedno. Ima nešto više od godinu dana da mi je počela prigovarati za sve što učinim. Ako sjednem na kauč, kaže: što se stalno izležavaš i buljiš u tu televiziju. Ako, odem vani, viče da previše izlazim, prigovara mi da sam dobio trbuh i da sam se zapustio. A vjerujte, nisam se puno promijenio otkad smo se upoznali. Kad joj pokušam prići, kaže da je pustim na miru, a ako joj ne prilazim, optužuje me da nisam dovoljno zainteresiran za nju, da je sigurna kako me ne privlači i da je ne volim. Sve joj smeta. Majke mi moje, nemam pojma što joj je. Što god napravim, ne valja. Nikada nisam puno razumio žene, ali svoju u posljednje vrijeme nikako ne razumijem.
Sve sam pokušao: nastojao sam riješiti nesuglasice razgovorom, htio sam da odemo negdje da budemo sami, počeo sam kupovati darove, ali ništa ne pomaže. Stalno je ljuta i nervozna.
Kažu da je to normalno nakon nekoliko godina braka. Ali, mi smo još mladi. Tek smo ušli u tridesete. Stvarno sam uložio poveliku energiju da je shvatim, da razumijem zašto se tako promijenila i zašto joj toliko sve smeta što se tiče mene. Ali, nisam uspio. Kaže da me voli, ali više nisam siguran.
Nisam se ja promijenio, nego ona. Postala je nervozna, čangrizava, a iako ulaže u sebe i svoj izgled, od trudnoće su joj ostale strije koje meni ne smetaju. Ostalo joj je i nekoliko kilograma viška koje se trudi skinuti, ali i nakon dvije godine od poroda nije uspjela. Ni to mi ne smeta. Smatram da je normalno da ne može biti više onako zgodna kao prije poroda, ali volim je i s tim kilogramima i strijama. Ne doživljavam je kao neku savršenost, ali sa svim svojim manama je meni privlačna. Naravno, osim te nervoze i optuživanja da sam nikakav. Glupo mi je pričati s prijateljima jer mi ne pričamo o ovakvim stvarima. Pa eto, pišem vam, ne da mi pomognete shvatiti, nego da se malo rastresem i da to izađe iz mene.
