Ankica Marić Jelisek već pet godina živi u Njemačkoj. Došla je iz jednog sela kraj Splita jer nije mogla pronaći posao. Danas radi u Berlinu u jednoj tvornici. Svake godine najmanje dva puta ide kući u Hrvatsku i kaže, dobro joj je.
Poslala nam je pismo koje objavljujemo u cijelosti:
Prije ovog ljeta sam pričala sa svojom ujnom koja već 37 godina živi u Vancouveru. Isprva je kući s obitelji dolazila svakih pet godina, pa svake dvije godine, a kako su joj djeca odrasla i osamostalila se, dolazila je svake godine. Nekad bi bila cijelo ljeto, ali u zadnje vrijeme sve je manje vuče želja za domovinom.
Naš je razgovor ovako nekako počeo:
– Ujna, vidimo li se ovo ljeto?
– Ma kakvi, ne idem ti ja više doli. Ujac će doći, ali ja nemam volje – odgovorila mi je.
– Pa zašto? Već dugo nisi bila – kažem joj.
– A što ću doli kad više nikog nije briga za mene – kazala je kao iz topa.
Bilo mi je pomalo smiješno, rekla sam joj: – Ujna pa ljudi žive svoj život, što očekuješ?
Ali, na godišnjem sam se sjetila njenih riječi i koliko je zapravo u pravu. Makar što se tiče ljudi i njihove otuđenosti, ne samo prema iseljenicima, već i međusobno.
Rekla je kako više nikog nije briga što je ona došla iz Kanade u naše malo selo. Prvih godina kad je dolazila ljudi su se družili, oduševljeno dočekivali svoje gastarbajtere, zanimali se za njihov život, jedva čekali da ih ugoste, radovali se i darovima koje su gatarbajteri donosili, a ovi su pak uživali u tom tretmanu, osjećali se voljeno, pomalo i važno, ali najvažnije im je bilo to što ih njihov kraj grli i što se osjećaju kao dijete kod matere. S godinama se sve promijenilo, domaći su se počeli manje družiti i međusobno, gastarbajtere gotovo nitko nije ni vidio, a da nisu došli nedjeljom na misu ne bi nitko ni primjetio da su u selu. Čak i darovi nisu više velik razlog za radovanje.
I tu je ujna razočarana.
Kaže mi: Prije si mogao otići u ove jeftinije trgovine i kupiti jeftinu, ali ipak koliko toliko kvalitetnu odjeću i svi su bili sretni. Sad je ovaj vražji internet, pa svi vide koliko što košta, a i svi hoće markiranu odjeću. Ka da mi ležimo na novcu.
I istina je i ja sam primijetila. Ne možeš više ljudi osvojiti sa srcem i radošću i odjećom kupljenom prema mogućnostima. Ako nije markirano nije vrijedno. Kćeri od prijateljice sam kupila haljinicu u Zari, ali ona mi u lice reče kako Zara nije kvalitetna, ona kupuje u Benetonna. Prvih godina sam pomno birala što ću kome kupiti i godišnji bi mi se pretvorio u noćnu moru. Mjesec dana prije toga kupuj, a onda nosi svakome kupljeno. Naposljetku sam odustala, pa ne kupujem nikom ništa.
Ujna je još u nečemu u pravu. Kaže umorila se svih ovih godina nastojeći održati veze, kontakte s prijateljima, rođacima, djecom svojih sestara i braće.
Prvih godina kad sam otišla u Berlin i vraćala se kući i ja sam nastojala vidjeti što više ljudi. Godišnji mi se pretvarao u utrku s vremenom i rođacima i prijateljima. Ujna se umorila nakon trideset godina, a ja već nakon dvije tri. Pa se sad svodi zapravo kako bi i trebalo biti, samo na drage ljude kojih ne vidiš godinu dana, ali kad ih vidiš, kao da si ih vidio jučer.
Ali, ujna nema takvih ljudi. Jer ostala je u vremenu od prije tridesetak godina. Ne može shvatiti da u Hrvatskoj svi žive svoj život, ali svojom ga kolektivnom depresijom uzrokovanom financijskom situacijom, čine još težim nego što jest.
Kaže mi: I nama je bilo teško kad smo otišli. U tuđoj si zemlji, ne znaš jezik, spavaš na podu, ili sa još dvije tri obitelji, došao si, a ni ne znaš gdje si došao, ali uvijek smo se držali zajedno. Uvijek je bilo bitno da si sa svojima, da netko kraj tebe ima tko govori tvoj jezik, sve će biti lakše. Nije sve u novcu, u ljudima je. I u radu. U Hrvatskoj su ljudi naviknuti raditi do 14 sati, ako je preko toga ne valja. Kažu ubijaju se od posla.
Ali ujnu i njenu generaciju, ne samo iz Kanade, već i iz Njemačke, Austrije.., danas gledaju ovako: Došla je iz Kanade, obogatila se tamo, kuću sagradila u gradu, ima jednu i na selu, pa sad prodiku drži nama ovdje kako treba raditi i ponašati se.
Ne mari ujna za hrvatsku politiku, baš kao ni 90 posto hrvatskih iseljenika iz prekooceanskih zemalja, ali mari za ljude. Ne dolazeći u svoj rodni kraj, želi im poručiti da je boli što ih nije briga. Ali, u ove tri godine nitko nije ni zamijetio da je nema. Tek kad joj sretnu supruga upitaju: Dolazi li ove godine Ivka? Nakon negativnog odgovora, rijetko tko upita, zašto ne dolazi.
Fenix Magazin/MD
