Hrvatska književnica Vlatka Planina je objavila dvije zbirke poezije na hrvatskom jeziku i jednu zbirku poezije na engleskom te roman za mlade Jegulja, koji je ujedno i prvi dio trilogije čija će ostala dva djela izići iz tiska do kraja 2016. godine. Njene knjige rado čitaju i hrvaski iseljenici.
Diplomirali ste engleski jezik i komparativnu književnost. Jeste li oduvijek znali čime se želite baviti ili odluka nije bila laka?
Oduvijek sam znala. Engleski sam počela učiti još u vrtiću i već sam u nižim razredima osnovne govorila da ću biti profesor engleskog. A za studij komparativne književnosti čula sam prvi put u šestom razredu i istog sam trena odlučila da ću to studirati. Naime, obožavam čitati.
Po zanimanju ste profesor engleskog. Kakav je osjećaj biti profesor i slušaju li Vas učenici?
Ja istinski volim svoj posao tako da je osjećaj odličan. A učenici će biti dobri, pristojni i pošteni prema vama onoliko koliko ste vi dobri, pristojni i pošteni prema njima. Da bi profesor dobio poštovanje učenika i da bi ga učenici, kako vi to kažete, slušali, on mora poštivati njih. I to je cijela mudrost. Tako da, da odgovorim na vaše pitanje, da, učenici me slušaju.
Koliko Vlatka profesorica utječe na Vlatku spisateljicu?
Zapravo, gotovo nimalo. Ta su dva zvanja u svojoj suštini veoma različita. Pisanje je samotan i meditativan posao, potrebno je uroniti duboko u samog sebe, neprestano propitivati ono što jesi i lomiti ego kako bi na površinu izašlo ono što treba. Za razliku od toga, predavanje je konstantni dijalog, međusobna komunikacija, bila ona verbalna, mentalna ili emotivna. Ono što povezuje profesora i književnika jest suzbijanje vlastitog ega (bilo u korist pisanja, bilo učenika), zatim to da se uvijek polazi iznutra prema van, od onog što ti želiš reći do onoga kako to prenijeti drugima i neograničena kreativnost. No, barem na svjesnoj razini, moj spisateljski rad ne utječe na moj profesorski. Nitko od mojih učenika zapravo ni ne zna da pišem.
Sjećate li se s koliko ste godina napisali prvu kratku priču?
Vlatka Planina: Prvu kratku priču napisala sam još u osnovnoj školi, no nije bila baš dobra. Moje pisanje počelo je s pjesmicama u prvom osnovne, kad sam otkrila rimu i naučila se s njom igrati, a nastavilo se s pjesmama u slobodnom stihu od šestog razreda nadalje. Tek sam se s nepunih trideset godina odlučila ozbiljnije okušati u prozi.
Izdali ste 2010. godine prvijenac poezije “A nekad si mi kupovao lizalice” u Nakladi Bošković. Kritike za tu poeziju su i više nego dobre, a na Pisci i Književnost top ljestvici najboljih knjiga za mjesec lipanj zauzela je lijepo 6. mjesto. Kako je nastala ta zbirka pjesama?
Ta je zbirka nastala spontano. U jednom trenutku shvatila sam da je moje pisanje doseglo dovoljno kvalitetnu razinu da bih ga pokazala svijetu i da imam dovoljan broj pjesama za napraviti zbirku. Desetak pjesama poslala sam na nekoliko adresa i nakon dva tjedna dobila pozitivan odgovor. I tako je sve krenulo.
U toj zbirci ljubav je pokretač koji nas tjera da se mijenjamo i postajemo bolji. Čitajući te stihove čitatelj je uvučen u svijet ljubavi, gdje je jedna lizalica vrednija od zlatne ogrlice. Pišete li često o ljubavi ili više preferirate druge teme?
Kad se radi o poeziji, pišem gotovo isključivo o ljubavi. Nemam logičan odgovor zašto, nisam nikad samu sebe ograničavala određenom tematikom, no to je ono što izvire iz mene svaki put kad stavim olovku na papir ili prste na tipkovnicu. A s vremenom sam naučila da treba pustiti olovku i prste da rade ono što žele i ne miješati se u to. Ako oni osjete da treba pisati o nečemu drugome, tako će i biti. Ali to nema veze sa mnom.
Izdali ste 2014. godine još jednu zbirku poezije “Nemoj se plašiti ovoga neba” u Nakladi Bošković. Kako je nastala ta zbirka i kako odlučujete kako će se knjiga zvati?
Ta je zbirka prirodni slijed prve. Ja neprestano pišem poeziju, čak i kad paralelno radim na proznim tekstovima, a zbirke nastaju kad skupim dovoljno pjesama. Naslovi zbirki ujedno su i naslovi pjesama u njima. A zašto baš te pjesme? Zato što su mi posebno drage srcu – napisala sam ih za nekog koga volim.
Dobili ste jako lijepe kritike čitatelja za drugu zbirku. Izdvojio bih kritiku koju je napisala spisateljica Dragana Latinović: “Pitki stihovi, glatko klize i čitajući ih imamo osjećaj da se nalazimo u tvornici čokolade Willy Wonka i da se teško odlučiti koji komad čokolade izabrati. Dragocjeni stihovi se nižu kao niske bisera puni ljubavi, čežnje i sjete. Autorica Vlatka Planina unosi svoje srce u stihove i zbog toga ova zbirka poezije ima lični pečat koji je teško ne zamijetiti.” Koliko vam znače povratne informacije čitatelja i kako reagirate na negativne kritike?
Drago mi je čuti da se to moje što pišem ljudima sviđa, to znači da moj kreativni proces funkcionira i da ono što iz njega izrasta ispunjava svoju svrhu – dotaknuti drugoga. A što se negativne kritike tiče – ne znam koliko ćete mi vjerovati, no nikad je nisam dobila.
Na Amazonu ste izdali knjižicu pjesama na engleskom “A Booklet of poems for the Ace of Hearts”. Čitaju vas čitatelji i izvan Hrvatske. Možemo li očekivati u skorije vrijeme novu knjižicu pjesama na engleskom?
Ta je knjižica nastala iz potrebe da i moje pisuckanje na engleskom ugleda svjetlo dana. Nažalost, u Hrvatskoj nije moguće (barem koliko je meni poznato) objaviti knjigu na stranom jeziku, stoga sam se odlučila na objavljivanje na Amazonu. U ovom trenutku nemam još dovoljno pjesama na engleskom za izdavanje nove zbirke, no razmišljam objaviti drugo, nadopunjeno izdanje sadašnje zbirke. A hoće li nekad u budućnosti nastati još koja zbirka na engleskom? Sigurno.
Izdali ste 2016. godine prvi dio trilogije za mlade, bajkoviti roman “Jegulja”, u Nakladi Bošković. Kako je nastala ta knjiga?
Ta knjiga, zapravo čitava trilogija, nastala je potpuno slučajno. Upisala sam radionicu kreativnog pisanja književnice Karmele Špoljarić kako bih izglancala svoje stihovanje, no ona me izazvala na pisanje proze, što se na kraju pokazalo odličnim potezom. Knjiga je nastala u samo tri mjeseca, isto kao i drugi i treći dio. Da nije bilo tog izazova, tko zna koliko bi mi vremena još trebalo prije negoli se upustim u pisanje romana.
Čitao sam vaš roman “Jegulja” i jako mi se svidio. Knjiga je pobrala hvalospjeve čitatelja i nema sumnje da je ovo vaše dosad najbolje izdano djelo. Biste li željeli da knjigu uvrste u školsku lektiru?
Zašto ne, bilo bi mi drago da je uvrste u lektiru, no to mi nije imperativ. Ali podržavam svaku modernizaciju školske lektire. Svjesna sam da se time riskira izbaciti iz iste neke književne klasike, no moramo se dogovoriti što nam je važnije – da djeca čitaju zato što moraju ili zato što žele. A ako želimo djecu potaknuti na čitanje, trebamo im ponuditi nešto što im je blisko. Od čitanja književnih klasika nema mnogo koristi ako ih se čita s indiferentnošću i nerazumijevanjem, a onaj tko će željeti čitati takve knjige čitat će ih neovisno od popisa lektire.
Iz tiska je upravo izašao nastavak romana “Jegulja” koji se zove “Kralj i bajka”, u Nakladi Bošković. Knjiga je tek izašla iz tiska a tridesetak knjiga na dobrom je putu da pronađe svoj dom kod čitatelja diljem hrvatske i šire. Ja je još nisam pročitao, ali jedva čekam da to učinim. Prati li radnja nastavak “Jegulje” u potpunosti ili samo djelomice?
Sva tri dijela trilogije su povezana i nemoguće ih je čitati odvojeno. Zapravo, „Jegulju“ se donekle i može, no nije to to. Čitateljima preporučujem, ako se već upuste u čitanje, neka pročitaju sva tri djela, inače im sve skupa neće imati previše smisla.
Četiri knjige ste izdali kod istog izdavača, Naklade Bošković. Možete nam nešto više reći o vašem iskustvu s nakladnicima?
Mogu reći da sam doista imala ugodna iskustva s nakladnicima. Sve knjige koje sam napisala dobile su pozitivan odgovor, neke od njih i od više nakladnika. S Nakladom Bošković nekako sam najviše „kliknula“, no to ne znači da objavljujem samo tako. Sve što napišem, bez obzira na prijašnju suradnju, prolazi kritiku i sud njihovog lektora i urednika. Na kraju krajeva, kvaliteta knjige je ta koja će iznjedriti uspjeh (i izdavaču financijsku kompenzaciju), a ne ime, čak i ako je poznato, koliko se god mnogi anonimni i neafirmirani pisci ne slagali s time. Po mojem iskustvu i mišljenju, ako je knjiga kvalitetno napisana, pronaći će izdavača. To što su hrvatski nakladnici u lošoj financijskoj situaciji ne znači da su zaboravili svoj posao i svake se godine izda nekoliko desetaka knjiga anonimnih autora. Ako deset izdavača odbije nečiji tekst s objašnjenjem da nije dovoljno dobar, onda je to obično istina.
Facebook i web stranica Pisci i Književnost i Izvandomovinski portal Fenix Magazin – Nezavisni hrvatsko – njemački mjesečnik, pisali su o novoj Pisci i Književnost top ljestvici najboljih knjiga za mjesec lipanj i “Jegulja” je zauzela 2. mjesto. Koliko vama znači ovakvo priznanje za vaša djela?
Drago mi je zbog toga. Čitatelji su ti čiji sud najviše cijenim jer, na kraju krajeva, sve što je pisano, pisano je za njih.
Koliko su vam važna imena likova u vašim knjigama? Birate li imena koja vam se sviđaju ili kako zvuče, ili po njihovom značenju?
Imena biram svakojako, no najviše po nekom unutarnjem osjećaju. Nemam univerzalnu formulu. Ponekad, ako se radi o specifičnom žanru ili liku, uzet ću to u obzir, pa sam tako za neke od likova u trećem djelu trilogije provela sate guglajući nordijsku, slavensku i starorimsku mitologiju. No to su iznimke koje potvrđuju pravilo.
Bavite li se još nečime osim pisanjem? Imate li kakav hobi?
Čitam, izrađujem nakit, izrađujem zapravo štošta – najviše od papira, filca, gline, sviram gitaru, pjevam, krojim i prekrajam, skupljam poludrago kamenje, proučavam psihologiju, astronomiju i istočnjačku filozofiju… Jednom riječju, imam strahovito puno interesa, no pisanje je moja prva i najveća ljubav.
Ovo zanima mnoge mlade pisce koji počinju ili već pišu. Koji biste savjet dali mladim piscima kako, zašto i o čemu pisati?
Imam samo jedan savjet za njih – pogledajte duboko u sebe, budite potpuno iskreni i pronađite ono što ni pod cijenu života ne želite ikome pokazati i priznati. E, o tome pišite! Ako želite biti dobri u pisanju morate pisati iskreno i od srca. A ako ne želite tako pisati onda nemojte pisati uopće.
Koliko vam je čitanje knjiga pomoglo, odnosno potaklo vas na pisanje?
Čitanje i pisanje apsolutno je neodvojivo. Možete imati sav talent svijeta, no gramatika, sintaksa, stil i stilske odrednice žanra, vokabular, to se uči čitanjem.
Što mislite, kakva je budućnost čitanja/pisanja?
Odlična. Neupitna.
Koja vam je životna želja? Je li vam se ispunila?
Biti sretna. Jest.
Fenix/Kruno Šafranić
