Nastojim barem svaki drugi dan trenirati, preznojiti se, da mi se voda ne skuplja u organizmu, ali… Trenirao bih i da ne moram na dijalizu, ne želim k’o neki moji bivši suigrači poslije 35. dobiti trbuh. Želim biti u formi, u razgovoru za Novi list rekao je Ivan Klasnić pa ispalio:
– Tko zna, možda se opet vratim profesionalnom nogometu! Prije deset godina imao sam cilj i mnogi su govorili da ga je nemoguće ostvariti, a ja sam ipak uspio. Kako se ono kaže, nikad ne reci nikad. Michael Oenning, koji je s nama igrao u ponedjeljak, trener je mađarskoga prvoligaša Vasasa i moli me već mjesecima da dođem, da odigram jednu sezonu u njegovoj momčadi. Bacio mi je bubu u uho, ha, ha, ha… Zdravlje je najbitnije, svjestan sam toga, ali ja sam dovoljno lud da još jednom probam, jel’ tako?
– Koja je razlika u odnosu na moju situaciju prije deset godina? U tome što sad moram triput tjedno ići na dijalizu… Tada nisam morao. Na jednom od redovnih pregleda moj liječnik nefrolog rekao mi je da bubreg više ne radi kako treba. Nisam dramatizirao ni prije deset godina, ne dramatiziram ni danas. Pomirio sam se s tim, znam da je u ovom trenutku to jedina opcija i tako se ponašam. Ja i onda, kad me čekala prva, odnosno druga transplantacija, nisam želio dramatizirati i dodatno se opterećivati ishodom. Naravno da mi je bilo teško kad je tijelo odbacilo majčin bubreg, ali znao sam da moram biti jak i ići naprijed.
– Mlad sam, transplantacija se u mom slučaju ne smatra hitnom i nema mi druge nego čekati…
– Ne mogu opisati kako sam ostao ganut kad sam vidio koliko ima velikodušnih ljudi koji su za nekoga kojega i ne poznaju spremni napraviti tako veliku stvar. Javilo mi se preko stotinu ljudi i to iz raznih krajeva, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Njemačke, Srbije… Bili su spremni odmah ići na pregled da bi vidjeli jesu li kompatibilni donori i odmah su mi željeli darovati bubreg. To su velike stvari, jer… Postoji li išta humanije od činjenice da je netko spreman svome tijelu uzeti organ i darovati ga drugoj osobi? Procedura se, međutim, mora poštovati. Danas nije tako jednostavno niti donirati bubreg. Pogotovo u Njemačkoj.
Spas je možda u Hrvatskoj.
– Uskoro odlazim u Zagreb na dva tjedna, kod profesora Knoteka, vrsnoga nefrologa. Postoji mogućnost da se prebacim na hrvatsku listu čekanja na transplantaciju. Stručnjaci su, prema svim parametrima, utvrdili da imam samo 30 posto izgleda dobiti novi bubreg koji će biti kompatibilan i koji tijelo neće odbaciti. Vjerujem hrvatskim liječnicima, Hrvatska je poznata po transplantacijskoj medicini, ne samo u Europi, nego i u svijetu. U svakom slučaju u Hrvatskoj se bubreg prije dobije nego u Njemačkoj. Dok budem čekao, moram ići na dijalizu. To je tako.
Fenix-magazin/IM/Novi list
