I nakon 28 godina od smrti sina, Kazimir Barukčić iz Frankfurta sumnja kako mu je sin otrovan.
– Jedna mi je tuga obilježila život, tragovi boli su uvijek svježi, a rane ne zarastaju. Kako bi mogle zarasti roditelju koji je pokopao svoje dijete?– pita se Kazimir.
14. prosinca 1987., godine je dan kojeg će Kazimir i njegova supruga Mara pamtiti kao najtužniji dan njihova života. Tog je dana umro njihov sin Tomislav. Imao je 22 godine, a Kazimir kaže kako mu je sina netko otrovao. – Patolog je rekao kako je umro od krajnika, ali nikad u to nisam vjerovao, a kasnije sam i dobio nalaz koji potvrđuje nešto sasvim drugo – tvrdi Kazimir.
Roditelji su utjehu pronašli u kćerima Sofiji i Veri, a kasnije i unučadi od kojih se jedan unuk rodio baš na datum kad im je sin Tomislav umro.
Pola je života u tuđini, ali duša mu je u domovini
Barukčić je iz svojih rodnih Dragalovaca iz BiH-e u Njemačku otišao 1970.godine. Više od pola života je proveo u tuđini, ali kaže, duša mu je u Bosni i Hercegovini. To je pokazao i svojom knjigom naslova “Bosni i Dragalovcima” u kojoj pjesme posvećuje Bosni, rijeci Ukrini, planini Krnjin…
Po dolasku u Njemačku zaposlio se na željeznici gdje je radio do mirovine i kaže izgubio zdravlje. Obitelj je prvih 17 godina njegova života u Njemačkoj, živjela u BiH-i, a potom je supruga s kćerima došla u Frankfurt.
Cijeli život humanitarac!
Još davne 1972.godine Kazimir je počeo s humanitarnim radom. Neumorno se zalaže za stradale, bolesne, nemoćne, a preko Hrvatskih katoličkih misija prikuplja novčana sredstva za restauraciju svetišta u Hrvatskoj i BiH-i.
Život mu nije bio lak, no kaže, uvijek će pomagati onima kojima je pomoć potrebna. Ne ustručava se moliti Hrvate u Frankfurtu koji euro za potrebite, a oni kažu, teško im je zamisliti predvorje frankfurtske katedrale bez Kazimirovog stola sa novinama, knjigama, molitvenicima, krunicama..
Cijeli tekst je objavljen u tiskanom izdanju Fenix Magazina
