Čitam ovih dana kako nagreba George Clooney, oženi se nakon toliko godina samovanja. Sad nema više ići kud hoćeš sam. Sad spuštaj dasku, idi po kruh, sad će morat bit vjeran i ženi i ljubavnici, vele zlobnici. I dok je javnost usplahireno pratila vjenačnje u Veneciji, paparazzi su trčali ne bi li škljocnuli koju za gableca.
Georg je sigurno platio svoj hotel i ostavio štogod bakše, a ne kao jedna naša gastabajterska nazovi elita koja dođe na Hrvatske svjetske igre u Zagreb pa šmugne iz jednog zagrebačkog hotela, ostavivši neplaćene račune. Kažu pravo zgodni momci, sve u Bossovim odijelima al valjda nisu baš tad bili pri lovi. Pravo po naški, njeguje se kod nekih pojedinaca i u iseljeništvu ta tradicija da visokim nemoralom nadoknađuju nedostatak poštenja. Al šta reć, nema komentara, to je ta alkemija Balkana, možeš ti pobjeć od njega al neće on iz tebe. Džabe njemačke škole, tamo se to ne uči. Nema do domaćeg vakulteta.
Vratila se ekipa i sa odmora. Potrošile se pare u “Heimatu“, boja je nabačena, napravila se pedikura, manikura, ekstenzija trepavica, kose, epilacija, depilacija, makrodermoabrazija,.. Napokon su se ošišale kod frizera. Poneka je nabacila i koje novo zubalo a i nova Luivitonka sa pijace pod rukom, da se upotpuni dojam.
Ah ljetni godišnji, to divno vrijeme kad njemačke gastarbajterke zabljesnu u svojim provincijama. Zaboravi se na posao, najčešće u kategoriji pod rubrikom zanimanja supruge. Dolje one izgledaju kao dame, kao da to prakticiraju svaki dan. Ne može od njih lokalni svijet doći na red. Zaborave oni često posjetiti i svoju majku, siromašne tetke, bake,… ne vole da ih se povezuje s nekim tko nije na njihovom “nivou”.
Rađe neka crkne onaj iz komšiluka kad projure punim gasom u novoj limuzini za koju riču debeli lizing. Što ćeš, valja se pokazati. Al stigle za njima i kazne. Od parkinga, brzine, … pa krenule i sudske ovrhe. A bome stigli i računi od kartica što se peglalo, pa se sada steže remen i prevrće svaki eurić. Valja opet kantu u šake ili na bauštelu i čekati prvi ko ozebli sunce. Al onaj zavidni pogled susjeda kad je ugledao slike na facebooku. Ah, neprocjenjivo je, vrijedio je svakog novčića, kažu.
U međuvremenu ekipa samozvanih biznismena dovodi kontigent radnika u Njemačku. Obećala se hrana, smještaj, dobro primanje. Ostalo od svega samo primanje, ali ono od poniženja i moljakanje za svoj zarađen novac. U vremenu instant lopovluka, ovi su zasjeli na prvo mjesto. Dok navažaju svoj najnoviji bjesni bolid kojim jedino mogu doć do mlađahnih djevočuraka, te prave svoj nevjenčani harem i praksaju veze tri u jedan, s druge strane trpaju radnike – tri u jedan krevet. Bez kupaonice, sa jednom sobicom u kojoj se jedino može podgrijat kakva konzerva za večeru.
Bez grižnje savjesti takvi biznismeni skupljaju kolekcije skupih satova da bi im i Ivo zavidio. A kad ih se pita za plaću, ko iz topa odgovaraju“ Ah ti bi radio i primao plaću, e ne može to tako! Pozlaćena laž brzo izblijedi, sustav naplati svoje ali sirotinja uvjek strada. Sirotinja kojoj obrazi bride od šamara sudbine, koji vuku svoju muku i s vremenom srastu s njom jednostavno umiru a da nisu naučili da žive ili često žive a da ne znaju da su umrli.
U svim državama, profesijama, ljudi su različiti. Samo je ološ svugdje ista. Nije sramota radit, sramota je dugovati i neplatiti čovjeku njegov rad. Pitanje je znaju li takvi uopće što je sramota?
